Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

19. Marta 2018.
 

Vehbo Popara: Vodenica

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Vehbo Popara

 

VODENICA

U dolini obrasloj bukovikom, zalijepljena uz samu obalu rijeke Brbatuše čamila je vodenica. Neprimjetna od ložnjaka, silnih grana vrba i bukava kao da se krije od pogleda sokolova i nenamjernih prolaznika. Bila nekada redovnička, a ko je i kada sagradio, niko se nije sjećao u okolini. Preturila je svašta, samo kad bi mogla divaniti. Kažu krili se hajduci za vijeme hajdučije, komite za vrijeme nemirnih godina, odbjegli pred zakonom i ko još nije nalazio u njoj spasa. Vodenice su obično bile na javnim mjestima, dobrim prilazima da je mogao svako kome je potrebna doći. Ova čudna još na čudnijem mjestu. Samo vješti u snalaženju u šumskim bogazama i puteljcima su mogli doprijeti do nje. Možda u zimskim danima i nije imala toliko posla ali u ljetnjim, sušnim vremenima je bila posjećena iako je bila daleko svakom. Nigdje sela u blizini, a ona napravljena. Smjenjivali su se vodeničari svakakvi i nekadri i drlovni i lažovi i još koji drugi, valjda je ona bila predodređena da trpi svakakve vodeničare.

 Moj susret sa njom je bio slučajan. Julska žega je pokupila sve vode sa naših seoskih potoka i seoske rijeke na kojoj je bilo četrnaest vodenica, ali nijedna nije mogla mljeti žito u julskom dobu. Ljudi su se mučili, pravili ustave kako bi pokrenuli vodenički točak. Džaba. Seljani su kupili potočanjke i navodnjavali svoje vrtove i kukuruze. Bilo je i svađe i krađe vode ustajali bi noću i odvrćali vodu na svoje… Kap vode nije dopirala do seoske rijeke i vodenica. Seljani su se bunili, odvrćali vodu noću, ali često bili sačekivani i premlaćivani. Trebalo je hljeba, žita se ima, ali brašna nema. Trebalo se je uputiti prema Brnarima gdje se je nalazila ova vodenica. Četiri sata konjem do nje. Konj natovaren, a mi pješice pazeći da se konj negdje ne surva u provaliju ili zakači džak žita koji je u ovim sušnim danima vrijedio više od zlata.

 Zaklonjena u dolini sva od kamena, od temelja do krova, odavala je sliku o sebi kao da je neko utvrđenje, stvoreno za velike tajne. Huk vode i lomotanje vodeničkog točka uklapalo se u sveukupnu huku ove doline. Manje hrabrijim je ulijevala strah usred dana, a znatiželjnijim pitanja ko u njoj ima hrabrosti zanoćiti. U mojoj mašti su se javljale slike vodeničara iz našeg sela i nijednom nisam mogao dati mjesto da bude vodeničar ove vodenice. U njoj vjerovatno vodeničar je neki hrabri čovjek koji izgleda kao div. Tako sam ja u svojoj mašti od četrnaest godina izazivao predstave o vodeničarima ove vodenice. Do nje se stizalo strmoglavo kao da propadate u neki veliki hendek. Ja i moj amidža prilazi smo strpljivo držeći ular konjima jednom rukom, a drugom držeći vreću da se slučajno ne naheri na drugu stranu.

Svezali smo konje pred vodenicu i pokucali na vrata. Umjesto diva na vratima se pojavio vrlo nježan starac oko sedamdesetak godina sav brašnjav, suhonjav i malo pogrbljen. Nazvali smo mu selam, a on nam odgovorio dobrodošlicom.

– I vi nađoste moju vodenicu… odakle ste junaci?

– Mi smo ti iz Bihora!

– Auh, to je daleko, što vas ovamo nužda natjera?

– Nužda prijatelju – odgovori moj amidža Mustafa.

– Neka vas, samo ne znam da li mi dođoste u pravo vrijeme imam previše gužve, a sam sam…

Otovarismo konje i džakove unijesmo u vodenicu. Vodenica puna vreća do tavanice. Mene poče gristi crv sumnje kako ćemo stići mi na red kad ovdje ima za mljeti sedam dana. To je značilo da se trebamo vratiti za sedam dana i opet ako bude naš red. Kući su naćve skoro prazne i ne može se puno čekati. Gledao sam amidžu Mustafu, amidža mene i ista muka nas tišti. Kako sada da udobrovoljimo vodeničara i pogazi vodeničarsku čast pa naše žito zaspe preko reda.

 – Dođite za heftu dana, bit će gotovo brašno – mirno nam sopći vodeničar.

On nije osjetio našu muku, ali moj amidža preblijedio kao krpa, a ja se prenerazih pa me prođe neka muka pored moje gladi i umora što me bijahu spopali.

– Ako si brat, pobogu, nemoj nas vraćat mi nemamo kud nazad, puno je roblja, a kod nas su sve vode presušile nigdje nijedna vodenica ne radi, pocrkat će od gladi…

 – Ne mogu, vidite li koliko ima žita! – odsječe vodeničar Šaćir.

Sjeo sam na klupu pred vodenicom, sjede i amidža do mene, šuti kao da nešto smišlja kako da udobrovolji starog vodeničara da nam samelje žito. Šaćir je ušao u vodenicu i nije obraćao pažnju na našu reakciju i nervozu, već je radio po vodenici misleći da smo mi već odjahali konje. Zadržao se jedno sat vremena u vodenici i kad se je pojavio na vratima vidio nas je na istom mjestu.

– Vi ste još tu, ne odoste?!

 – Nemamo mi kud ako Boga znaš, nazad! – molećivim glasom mu se obrati moj amidža. Starcu se, čini mi se, ražalilo na nas pa uđe opet u vodenicu i za neki tren iznese dva parčeta hljeba napunjena sirom.

– Uzmite, znam da ste gladni.

Nikada u životu mi hljeb nije ljepše mirisao. Da li što sam bio gladan, ili je baš tako.

– Ma, nismo mi gladni – odgovori moj amidža – jeli smo mi kad smo krenuli ovamo. Meni se sad sve sruši u glavi kako da ja sada pružim ruku prema komadu hljeba. Jedem ga očima i skidam pogled sa njega.

 – Uzmite, ne srami te se, bar hljeba i sira imamo – ponovo nam Šaćir ponudi jelo kao da je prepoznao našu sramežljivost i skromnost. Uzeli smo uz veliku zahvalnost i pojeli do posljednje mrve. On je vjerovatno očekivao da sada možemo ići. Mi i dalje ne pomjeramo pripijeni za klupu. Amidža je ušao kod njega u vodenicu da ga odobrovolji, a ja sam ostao pred vodenicom slušao ono brujanje, huku, prskanje i sto drugih zvukova kao da sam u nekom snovitom stanju. Iznad vodenice samo nebo, okolo brda obrasla bukovikom. Mašta se vinula do neslućenih daljina, u mojoj glavi se pojavljuju slike šumovitih predjela kroz koje smo prošli. Amidža se pojavi preda me i poznao sam po boji lica da je nešto lijepo dogovorio sa Šaćirom.

– Zasut će naše žito večeras, objasnio sam mu našu muku – reče mi amidža. Meni prođe tijelom neka milina pa bih od sreće plakao. Javi mi se sada pitanje gdje ćemo spavati. Žito će se mljeti cijelu noć.

 – Gdje ćemo večeras spavati, amidža? – zabrinuto sam pitao. Čuo me je vodeničar Šaćir pa mi reče – Vi ćete večeras biti moji musafiri. Došli ste iz daleka, daljih gostiju nisam imao odavno. Nekako ćemo se smjestiti! – ohrabri me vodeničar.

 Ovo me je još više obradovalo jer se ne moram vraćati onim hurdulijama, ali me je nešto zazeblo oko srca jer se niko neće kući sjetiti da smo ostali na konak pa će im svašta na um pasti. Šuma i planina je to, pustahija nigdje sela, daljina i ko zna šta će još mojoj majci pasti na pamet…

 Uveo nas je Šaćir u jedan sobičak, a u njemu dva kreveta, sto, na zidu fenjer, a na suprotnoj strani jedan okvir i u njemu fotografija. Na fotografiji jedan mladi par, momak i djevojka. Nisam znao o kome je riječ. Pokraj vrata je bila stalaža pokrivena nekom zavjesom. Prozor omanji i na njemu gvozdene šipke zbog sigurnosti. Amidža sav sretan pripalio je cigaretu sa ćeifom i pogledom mi dao znak da je sve dobro ispalo, a moglo je biti naopako. Kad je sagorio cigaru, otišao je vani da konje rasamari i da im nešto da za konak. Čuo sam kad je pitao Šaćira – Ima li ovdje vukova?

– Ima, ali ćemo paziti nećemo spavati večeras – odgovori mu Šaćir.

Tada sam shvatio da smo, baš, u nekoj dubodolini daleko od svakoga, a blizu vukovima. Strah sam počeo navlačiti. Pao mi je na pamet Šaćir i noći koje ovdje provodi. Kada je noć uzela pod svoje, vodenički kamen je odzvanjao vodenicom, a bučna rijeka i badanj što je dovodio vodu stvarali su strašnu buku.

Šaćir, moj amidža i ja, fenjer čkilji, oni puše i polahko se raspričavaju.

– Ti zaspi slobodno – reče Šaćir.

– Neću ja spavati ako nećete ni vi!

– E, mi možda i nećemo nikako, no ti si mlad, sanjaj neku djevojku.

– Adžo Šaćire, ko je na ovoj slici? – znatiželjno upitah ja pokazujući na okvir i sliku.

– To sam ja i moja Remka!

Osjetih da mu ovo pitanje nije dobro došlo. Priča se je nizala za pričom. Moj amidža je pričao o sebi, svojoj familiji, vojsci, gladnim godinama, ratu, a Šaćir je otvarao svoje srce i počeo pričati svoje priče života. Saznao sam, dobro se upijajući u njihovu priču, da je služio vojsku na granici sa Albanijom i da je tamo blizu Prizrena upoznao djevojku, Remku koju je zavolio i dao joj biljege. Planirao da će je oženiti onog dana kad završi vojni rok da je vodi svojoj kući. Sudbina se poigrala sa njima. Njeni su saznali za to i zabranili joj svako izlaženje iz kuće… Saznadoh da su se zakleli jedno drugom da ako ne bude suđeno da se uzmu da nikada se neće udavati ona, ni on ženiti. Došao je iz vojske bez Remke. Htjeli su ga njegovi ženiti, ali im nalazio mahane samo da ih odbije.

 – Nije bilo čara, moj Zahire, da dođem do nje. Čuo sam od jednog prosjaka iz njihovog kraja da su je zorom dali u neko selo za starijeg, babo bi joj mogao biti, kažu. Sedmi dan, moj Mustafa, pobjegla im je iz avlije i bacila se u Bistricu… Meni je ovo sve što imam u ovoj vodenici. Kad mi je teško i kad samoća zavlada, ja stanem ispred ove Remkine slike pa se ispričam sa njom, a sa kime ću drugim? Kad umrem ostavio sam amanet da i ovu sliku stave sa mnom. Vodenicu će razvaliti vrijeme i zaborav kad mene ne bude bilo…

Uzdah je bio snažan i oči su mu zasuzavile, a vilica zadrhtala. Da li se zbog nečeg kaje ili ga lijepi trenuci života vraćaju u daleku prošlost. Ja sam počeo da dremuckam, izlazim iz jave u san i miješam stvarnost i san. Čujem huku vode, čekrtanje, hrzanje konja, a onda vidim svoju kuću, prozor otvoren i na njemu mati čeka me sva zabrinuta. Onda se više ničega više ne sjećam. Svitanje koje je stiglo u ovu dubodolinu, probudilo je i mene. U sobi nije bilo ni amidže Mustafe ni Šaćira. Bili su već konje natovarili pa im je bilo žao da me bude. Meni žao što sam prespavao i nisam čuo ovu priču do kraja ovog plemenitog čovjeka. Možda ga više i ne vidim u godinama je, a i ja se pripremam za škole pa ko zna? Amidža se zahvalio Šaćiru na svemu i zamolio ga ako ikada dođe u naš kraj da ni slučajno nas ne mimoiđe. Ja se uhvatih ulara i za amidžom vodim konja ćetalja. Žao mi što ostavljam Šaćira i ne mogu da dam sebi odgovor zašto mu nisu dali Remku, on bi danas bio u nekoj varoši, imao bi familiju… a ovdje samuje i dočekuje nuždane musafire. Moji su sigurno ispamećeni, ali će to zaboraviti kad vide nas i još ugledaju samljeveno žito. Uz vruću pogaču sve se lakše zaboravi. Ja neću moći sigurno zaboraviti, Šaćira, sliku na zidu i njegovu priču o prekinutoj ljubavi…



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Kenan Sarač: Bio jednom jedan…

Kenan Sarač     BIO JEDNOM JEDAN…   Bio jednom jedan i govorio Gume su ti kao letne. Bio jednom jedan i govorio Neću da te volim. Bio jednom jedan i govorio Đe si vođak. Bio jednom jedan i krivo mu bilo...
by Redakcija
 

 
 

Esad Gegić: Bošnjačka mahala

Esad Gegić     BOŠNJAČKA MAHALA   Moja je ulica mala i prašnjava grbava, stara Bošnjačka mahala, svi smo je voljeli, kitili igrama sa njom se druzili do prvog akšama. A moja avlija šarena šamija latica r...
by Redakcija
 

 
 

NOVO: ”Brodovi” Ivana Sokača

Ivan Sokač BRODOVI   Iz pogovora: Knjiga „Brodovi“ je višejezička zbirka pesama i pripovedaka. Pesme Ivana Sokača drže temperaturu životodajne radostii kada se prevedu na ruski, engleski i nemački jezik. Prevede...
by Redakcija
 

 

 

Dragan Stodić: Vajar Laslo Silađi o svojoj umetnosti i o sebi

Tihi razgovor Čoveka i Vremena          Izraz, motiv žene u mojim  skulpturama nije tako reći ni prisutan. Mada, imam delo u otvorenom javnom prostoru pod nazivom “VELIKI PAR”, koje sabira u sebi ...
by Redakcija
 

 
 

Miloš Ristić: Otiš’o je Miska

Милош Ристић   ОТИШ’О  ЈЕ  МИСКА Отиш’о је Миска Ништа више није исто Отиш’о је Миска Изненада брзо на препад дал...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona