Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

26. Januara 2019.

Zaim Azemović: Murat

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

U suton grupa ljudi i jedna žena stigoše u peštersko selo Ravaništa. Seljacima koje su sretali usput nazivahu “Akšamhajrala” i dijeljahu cigare. Stanovnici Ravaništa prepoznaše među njima svoju odivu, Hajriju, koju prijatelji dovode u prviče, prvi obilazak rodbine poslije njene udadbe.

Duge su zimske noći, a Pešter ravna i sniježna. Posvunoć mećava briše pustim poljima pa kako preturiti noć lakše nego uz razgovor, gusle, toplu kafu i duhan. U selu kao da jedva čekaju da neko od prijatelja svrati na konak da se iskupe i ispričaju.

Posječari se počeše okupljati odmah poslije večere. Žene su zavirivale u lice Hajriji je li na ćeif, je li zadovoljna udadbom, da li je propala i pomršala, šta je obukla i šta na grlo ponizala. Ali najradoznalije su bile da vide zeta, je li gledan, pitom i privitan, stasit i mudar.

I dok su pridošlice, prijatelji i zet sjedili uvrh sobe uslonjeni na jastuke, čas ispružajući noge po šarenom prostrtom ćilimu, čas i povlačeći da ih prekrste, kako je ko stizao na posjedak iz sela Ravaništa, nazivao im je hošđeldiju, oni su ustajali da se rukuju i zagrle, pa ponovo sjedali bacajući cigare pridošlicama. Ukućani iz Bajrove kuće trudili su se da boravak prijateljima učine što prijatnijim. Stalno su im poturali jorgane i jastuke uz leđa da se naslone, pustećije da im bude mekše gdje sjede i nutkali ih šerbetima, kafama, cigaretama.

Momci iz Ravaništa počeli su da zadijevaju zeta, da mu probaju huju i narav kroz šalu:

“De, zete reci nešto krupno.”

“Od svija čusmo razgovora i riječi, od zeta ne čusmo. Mudar je ko govori malo, birano, a kakav je onaj što ništa ne govori, to niko ne zna.”

“Ko nije za zbor neka ćuti. Budala će se sam javiti”.

“Zet čeka neku krupnu riječ da izgovori. Kao onaj što je rekao; da izgori ova kuća veliki li bi ugljen bio, ili: bukva, badanj.”

“Budi slobodan”, sokolili su ga stariji ljudi iz ženine mu rodbine. “Mi smo pomiješali krv. Što su rekli Albanci: Dao sam ti kćer za ženu, ako imade čovjeka, ako nemade, dao sam, prijatelju, čovjeka tvom sinu.”

“A bije li te drugo?” šaputale su žene Hajriji na uho. “Je li miran ili ljut kad ovako šuti? Izgleda da je ljut. Viđi, ima onaj damar, onu kiku među vjeđama, kad se namrdi podignu mu se vjeđe kao kuke”, iskušavale su je. “E da znaš kako su nas naši muževi bili. Uveče na posjedcima bi se falili jedan drugome koji je više izbio ženu. Onaj konopcem, ovaj furnjakom, pesnice i šamare kao da nijesu brojali. Za muža koji ne bije ženu govorili su sa prijekorom: “Ti odra ženu bijući je, sve je biješ ćulafom”. Kako su budale bili naši ljudi. Očuruči, odbij bubrege svojoj ženi, svome najboljem životnom drugu koji je uz njega do smrti, oboli je, pa posle kukaj za nju, slušaj njenu jeku i obijaj od hodže do popa, od travara do ljekara, da pogađaju šta joj je, baj i liječi, a sve uzalud. Tek kad ostanu bez nje vide šta su izgubili. Kad kaljav šal oko glave ponesu, kad kaljavu jaku od košulje oko vrata ponesu među ljude, vide da je drugačije kada nema ženskih ruku u kući. Pa da bi im djeca imala hljeba moraju krijući svoje ruke u brašno i tijesto da zavuku, da se pepeljave pokraj ognjišta, da se omrče i nagarave od dima i čađe pekući ljeb. Tek tada vide šta su učinili i kaju se i žao im je, ali Bašnjaku kasno pamet dolazi i ljutina i bijes mu trče ispred razuma. Pa poslije moli i plači pred hećimima, nudi pare samo ženi život da bi spasili, ali šta je fajde poslije žaliti i plakati, polomiti joj rebra, pa kuku šta uradih”.

Kad bi se naljutili, muževi bi nam govorili: “Žena da se ne bije za četrdeset dana postala bi aždaha. Žena, mačka i pravda tri puta u vijeku hoće čovjeku za oči. Žena kad se uda, kad joj djeca porastu, kad čovjek ostara, stalno varka da nabije čovjeku ular na vrat. Žene su dobre samo dok im je pijac otvoren, duga kosa i kratka pamet, zato se i kopaju kad umru u dubinu do pazuha. Sve što joj ruke pozlate, to joj jezik potamni, ženi da nije jezika za četrdeset dana bi svetac postala…” Govorili su tako zbog shvatanja da je sramota pokazivati da se žena voli, pa nikada, kad ih neko vidi nijesu ženu zagrlili, ni poljubili, čak ni imenom zovnuli, već “o ona” ili po prezimanu i mjestu odakle je. Ali, i kad su nas bili i kad su tako govorili lagali su, cio vijek su bolovali za lijepim ženskim licem, za kurvinim okom, bez zemlje i žene nijesu mogli slatko i radosno da se nasmiju, krv bi im ušla u oči kad bi drugi neko bacio oči na njihovu zemlju ili ženu…”

Hajrija je slušala te priče starijih tetaka, hala i snaha, smiješila se u sebi kako će joj dugo biti u tih petnaestak dana koliko treba da ostane u gostima kod svoje rodbine, razdvojena od Halka, koji se tih prvih dana braka nije razdvajao od nje, malo malo, pa bi se sa nekim izgovorom iskrao od ljudi i ukućana, navrati kod nje, vodio je krijući u pojate, peo se na tavan svoga đerdeka, da tu skriven od očiju drugih podvrne njenu bluzu do poviše i obnaži dojke, da zaviruje u njena bedra, da naslađuje oči bojom njenog tijela, streca od milja pri dodiru dlanova sa glatkoćom njene kože, gleda u njeno lice i oči, a nagledati se ne može, pa kao da mu se od ljepote vijek produžuje…

A u sobi prvičani muškarci su vodili razgovor o ženama. Ramiz se hvalio Bajru na Hajriju, snahu:

“Dobar prijatelj je sablja o bedrima. Što su rekli stari, ako ćeš da držimo prijateljstvo, onda obojica da ga držimo. Rod nevjestu uzdiže i satire. Ako je savjetuje da se povede za rukom svekra i svekrvi, da se strpi u posluši te da ukućanima učini hizmet i ukaže poštovanje, stvoriće od nje dobru nevjestu. Ako je podmašuju da ne sluša, no da trči odmah da se odvoji od svekra i svekrve i inat u kući zapodijeva, turiće prijatelju ugarak u kuću. A ako joj svekar i svekrva i muž imaju duše oni neće natovariti nevjestu poslovima od kojih će čileti i izgubiti snagu i ljepotu. A tamo gdje se duha ne podudari mladoženji i nevjesti bolje se i razdvojiti nego zulum činiti, inat i bruka da puca… Rekoh ti, zadovoljan sam sa snahom, prijatelju. Volimo je svi u kući.”.

“Nema šta bolje”, reče Bajro, “no kada se oženjenome čovjeku mili da se vrati kući. Kada ne strepi od mrka lica i jezika ženina. Kad ga sa osmijehm isprati, pa da ga sa radošću sretne. Čovjek nosi breme kućnih poslova i briga, vraća se često kući umoran i sloman, tužan ako mu poslovi ne idu od ruke, ako su ga ljudi vrijeđali ili olajali, i tu je žena da ga utješi i ohrabri, da mu povrti vjeru u sebe i nadu. Ona može da ga utješi ili da ga slomi i zapali, da mu spasi glavu ili da ga obezumi prijekorima te da ga otjera u svađu i smrt. Jednog junaka je zasjeda čekala da ga ubije. Dugovao krv. Kad od kuće krenuo jahao konja, puška preko krila, pjevao i zvjerao očima lijevo i desno. Nije mu zasjeda smjela udariti. Sačekaše da ga ubiju kad se bude vraćao kući. Kad u povratku, ne dao Bog onaj isti čovjek. Pokunjio, objesio glavu niz grudi brkovi mu se oklembesili. Kljuse ide nogu pred nogu, jadnik pušku oturio niz rame i bandara mu kao kolac. Osvetnici iz zasjede strčaše iz zaklona uhvatiše ga bez po muke jer se nije ni branio. “E junače, pravo da nam kažeš, što si onako vilovit bio kad si od kuće išao, a ovako mrliješ kad se kući vraćaš?” “Ubijte”, reče on, “znam šta vam dugujem, ali hoću vam pravo kazati, imam kući arsuz ženu, radujem se kada od kuće u svijet idem, bježim od njena jezika i svađe, od kućnog rata, ni da trpim ni da bijem, a kad se vraćam znam da me čeka njeno mrko lice, prijekori i sjekiracija”. “Onda slušaj, rekoše mu krvnici, znamo da je veće junaštvo puštit lošu ženu, jer od lošeg komšije i loše zemlje lako se kurtalisat, a od loše žene kad ima djecu teško, jer srce se djeci cijepa, pa ako je tako, pusti ženu oprostićemo ti krv.” I on izvrši obećanje.

Vjerovatno, mlađarija je htjela da se šali, pa nagovoriše Hajrijinog daljeg strica, Iljaza, da ustane. On poče poskakivati na jednoj nozi i vikati: “Ah, ah ljudi, vi ništa ne vidite, ja sam ranjen. Jedan azgin čovjek me nagazi na nogu i slomi mi je. Po svoj prilici taj je čovjek među vama!” U drugoj sobi se začu da neko vuče dug lanac od volujskih kola. “Koga li će sada ovo da vežu?” ču se glas.

Pogledaše svi u zeta. Probaju mu narav, ako je ljut, hujljiv, viknuće: Nemojte da je ko slučajno pokušao da me veže i da se primakne meni! Halko se smješkao i ćutao. Znao je da je to uobičajena šala, zadirkivanja zeta prilikom prve posjete tazbini, da ga tobože okrivljuju što him je uzeo ili ukrao djevojku.

Ovaj amidža što je hramao sjede niže Halkovih nogu, stade ih zagledavati, pa reče: “Čini mi se da su me ove noge nagazile večeras. Ima li suda da sirotinju zaštiti. Da se ne pršti sirotinja, djeca i nemoćni starci. Da se krivac sveže u lance, da mu se samar turi, da se stavi na kola i gurne niza stranu?”

“On ima branioca”, reče drugi starac. “Ima taštu. Ona je čula da ni naše njive neće bez mita da rode, pa će dati otkup za njega. Gdje je tašta, zagustilo je zetu, pocrvenio je, neka se tašta pojavi sa tepsijom kolača u rukama dok nije kasno”. I tašta, zaista, uđe na vrata noseći tepsiju dudova u rukama i stavi je na stolicu na sredini sobe. Rekoše: “Evo tašte, evo druge zetove majke, mnogo li će nafake iz njenih ruku pojesti, blago tome ko ima taštu. Samo nemoj da bude, zete psete, ne dolazi često, nesta masla i pšenična brašna…”

Pošto pojedoše kolače i peškirom obrisaše usta i ruke, posječari zamoliše guslara, Muratagu Kurtagića, da im zagusla:

“Hajde Murataga, zaguslaj, čuli smo da si dobar guslar, da su Avda Međedovića i tebe Englezi i Amerikanci snimali i u knjige turili. Da znaš trista pjesama napamet, da možeš po jednu pjesmu po osam sahata neprekidno da pjevaš.”

“Ja pamtim Muratagu kad je bio mlad”, reče osamdesetogodišnji starac, Uka. “A eto sad ima šezdeset godina.” Uka skupi usta, otpuhnu dim iz njih, pa produži – “Murataga je tada nosio sve kao Mujov Halil iz guslarskih pjesama. Na njemu odijelo od čohe, čizme na nogama, toke i dugmad od srme na prsima, a na reverima bluze zašivena ogledala. Veliki je dvonogac i zvijere bio. Kao čigra. I žene je volio, devet puta se ženio. Nije dao Murtaga tada da iko bude bolji od njega u guslanju, igranju, kosidbi.”

Dok su predstavljali guslara i on držao gusle u rukama, vrata od sobe gdje su žene bile otškrinuše se i nekoliko očiju provire kroz njihov zijev. Guslar, kome su žene i hvale bile mile, nasmiješi se kao stidljivo, pogleda ka vratima otkuda su žene virile, pa reče:

“Da vam ispričam, kad eto počeste, riječ riječi izvukuje, a ovo je bila živa istina. Živio sam tada, za vrijeme kraljevine Jugoslavije u Novom Pazaru, Dođe tada za komandira žandarmerije po zlu čuveni Rakić. Strah i trepet od njega. Pred njime je išao glas da je jureći komite po sandžačkim vrletima tražeći Jusufa Mehonjića i Feriza Salkovića, samo jednog dana u Kruščici premlatio dvadesetak ljudi, te su ih na nosila iznijeli iz njegove kancelarije poslije saslušavanja. Čovjek kod njega jeftin kao metak. Ko mu zapne za oko dadne pismo patroli tobože da ga sprovedu, pa kod prvog potoka da mu pucaju u leđa pod izgovorom da je sprovođeni pokušao da bježi. Za moju muku taj Rakić je volio gusle, a neko mu pričao da ja imam dobre gusle i da znam da guslam. A imao sam gusle što niko. Pravio ih jedan komitaš, tri godine se krio u pećini pa od preduga vremena šaro britvom dan i noć te ispalo djelo da se streseš od straha i meraka. I britkija sablja na njima i britkija junaka i krila sokolovih i zijevova od zmija. Pa to politirao, žute se ko jablan. Elem, dođe žandar da me sprovede: zove te žandarmerijski narednik da pođeš sa mnom i poneseš gusle. Kad uđoh u kahvu tu žandarmerijski narednik ruča. Pogleda me krivijem okom pa nastavi da jede. Puna kahva ljudi ali niko ne smije da pisne. Ljudi piju kafe, uzdišu, pogleduju me i u sebe sažaljevaju: e, neće nam se u viđene ljude i junake, zapnu zlom oku pod trepavicu i traži način kako da se izgube, da ih nestane. Žao im, jer u toj istoj kahvi sam i ranije guslao po cijelu noć od iftara do sufura. Sagnuše glave ljudi, kao da pogiboše. Tu pozvali još jednog guslara i sa mnom sjedi. Bome nije nam lako, tresu nam se i noge i gusle, jer svaku noć strijeljaju, na koga baci oko – omrkni ne osvani. Žandari stoje po dvojica sa svake strane od nas. Drže puške u rukama. Reče im komandir da sjednu. Gledaju u nas, ne trepću. Pošto jede, okrenu se komandir ka nama i naredi onom guslaru do mene da gusla. Al da vidiš straha od smrti i ljudskog kurvaluka. Žao mu umrijeti, pa da napravi volju komandiru i spasi čapru, okreće pjesmu sve drugačije kako misli da će biti po volji komandiru.

Onda naredi meni da guslam. Tresu se i ruke i gusle, kobilica pada na patos, prsti odskaču od žica. Namještam dlake, a kuražim sebe, misao munjevito luta, tražim pjesmu koja bi mi spasila život da i ja okrenem za topom, vjetrom i trubom, pa opet se stom mišlju sudri druga misao da pred smrću ne treba gaće ištjetiti, prekorijevam sebe, cijelog vijeka sam pjevao onako kako u knjigama piše, tako su slušali ljudi koji me sada gledaju ćuteći, već znaju te pjesme, šta će reći. Okuražim sebe, umiraće se i tako i tako, pa počeh pjesmu onako kako sam je iz knjiga naučio. Svima u kafani zastao dah. Stražari poustajaše, jedan kucnu kundakom o patos, ljudi u kafani streknuše, ja pjevam, pravim se da ne čujem i ne vidim. Ljudi u kafani poispraviše glave, gledaju me, milo im, a u sebi me sažaljevaju;

“Jadni naš Murataga. Ostao tvrdoglav kakav je bio. Od riječi ništa ne biva, mogao je komandiru napraviti ćeif, a sebi spasiti glavu. Dok se malo vremena izbistre i dok se postavi redovan sud i zakon. Najvećem broju ljudi jezik je odsjekao glavu. Ne valja praviti inat sa svojim životom. Važno je šta je u srcu. Tu niko ne može zaviriti. Vidiš kako je vješt ovaj prvi guslar, šta mu valja zadnjici obraz mu može podnijeti…”

Ja samo gledam kad će komandir viknuti, dosta! a žandarima: vodite ovo pašče van grada. I čudo božije. Ono komandiru kao da omekša lice. Ne vidim mu namrdinu, kuku vjeđa nad očima, ni kilu među očima. Kad završih pjesmu ovako mi reče: “Ti si, stari, guslao kako je u knjigama. Ja sam te knjige čitao i te pjesme znam. A ti drugi šta si kazivao uz gusle lagao si od straha. Da nijesi star platio bi za to!” Reče mi još: “Idi ti, Murate, kući, opet da dođeš da mi guslaš i daću ti napismeno da niko ne smije da te dira.”

Izađoh ja, kao poletio odatle. Ko ponovo da sam se rodio. I iste noći svratih na svadbu da se naigram i napjevam. Jedan moj komšija, ćata u vlasti, ženio se. Čim popih šerbet i mubareklisah veselje, skočih u kolo, uhvatih se da igram do najlepše djevojke, do ćatine sestre. Kolo oduži, a ja ne tičem pod, igram i gledam u obraze djevojke do mene. Ništa ljepše od nje. Udarila joj rumen na lice kao rosa na listove ružice. Kad ona zapjeve, jeknuh ko stari vuk kad čuje da jagnje blekne, ne odoljeh srcu, zar i naši gazije nijesu bili slabi kad vide oko djevojačko, rumen i bjelinu obraza, zaleteh se i poljubih ćatinu sestru usred kola, kod toliko naroda koji to gleda. Kolo se prekide, nasta gužva, čuh kako poviknuše: “Jazuk, šta uradi Murataga, poljubi ćatinu sestru, neće mu to lako proći!” te u kalamutnji koja nasta istrčah napolje brzo kao šimšik, te više ne smjedoh ni kod komandira otići da guslam, plašeći se da mu se ćata žalio na mene.”

Prisutni prvičani i posječari prsnuše u smijeh.

“E hajde sada, Murtaga, zaguslaj”.

“Hoćete li pjesmu o Mujovu Halilu, Talu Ličaninu, Mehonjiću, o Mehmedu Đerekarcu…”

“Ti znaš onu pjesmu o borbi partizana na Sutjesci. Tu zapjevaj gdje smo svi zajedno davali krv za slogu i slobodu.”

Guslar je mijenjao glas, usporavao kad je opisivao oružje, odjeću, rijeke i planine, a brzao kad je borbu opisivao ponekad izmahajući guslama i gudalom kao da imitira borbu kundacima pušaka.

“Zdravo bio” zahvališe mu poslije ispjevane pjesme i starčić zuba izlizanih od priče i pjesme posllije ovih njegovih riječi i ljepote pjesme, odlučnih pokreta, poraste u njihovi očima.

Sjutradan, pošto ostaviše Hajriju u gostima kod roditelja prvičani krenuše natrag u Selišta. Odmicali su polako sniježnim pešterskim poljem, koje kad ga snijeg zavije izgleda ravno kao sofra i svuda jednaka ravnica, te vjetar zagrće tragove i putnici koji zalutaju pobadaju štapove da bi znali da li se vraćaju na sutragu u krug.

Prema privičanima ususret dolazila tri konjaika, krupna i stasita.

“Merhaba ljudi”, rekoše oni.

“Merhaba” odgovoriše prvičani.

“Akobogda, kud ste pošli?”

“Vraćamo se iz prviča od Bajra Pešterca.”

“A vi ste iz Selišta. Je li sa vama guslar, Murat Kurtagić, iz Rožaja?”

“Eto ga za nama ostao je da se preopaše.”

Murataga se zavi šalom oko vrata i glave, noge mu propadaju kroz koru snijega. Konjanici zastadoše ispred njega i prvi od njih zapita:

“Jesi li vidio negdje Murata Kurtagića?”

“Evo vala ja sam Murat.”

“Ti Murat?” čovjek ga odmjeri očima, udari dlanom o dlan i kroz smijeh reče:

“Ne vjerujem da si Murat! Ako si stvarno, prema onome što sam čuo o tebi, čuveniji si nego viđen, davao sam dva vola da te vidim, a sada bih dao četiri vola da te nijesam vidio, te ištetih onu sliku o tebi iz priče, ha, ha, ha,”

Murataga se prvo zastiđe, pa mu od inata krv navali u oči i pomisli: Moj Murate, ode bruka preko dunjaluka, ne daj se. Odmahnu glavom, pritrča konjaniku, dohvati ga jednom rukom za nogu, drugom za prsi i obali ga sa konja u snijeg. Hitro izvuče nož iza pojasa i dok je držao oborenog krupnog Pešterca u snijegu zavika:

“Jesam li Murat? Jesam li Murat?”

Tada Murat ču iza sebe glas ostale dvojice Pešteraca koji su sišli s konja i stajali mu iza leđa moleći ga i upozoravajući ga da čuva ruke da ne išteti čovjeka za poganu riječ koja mu je prešla preko usta. Tada Murat ču i glas onog ispod sebe:

“Jesi, jesi Murat, jesi i više no što su mi pričali”.

Murat ga pusti. Pešterac se diže poče se tresti od snijega. Na rastanku pruži ruku: “Oprosti, Murte, molim te dođi negde do mene u goste da pjevaš i guslaš.”

_______________________

Istaknuta slika: Bošnjački guslar Murataga Kurtagić Gazija snimljen u Novom Pazaru oko 1950/51. godine. Foto: Albert Bates Lord

Tekst elektronizovao Emir Fetahović, Novi Pazar



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Nikos Kavvadias

NIKOS  KAVVADIAS, VJEČITI MORNAR GRČKE POEZIJE Piše: Božidar Proročić Nikos Kavvadias (grčki: Νικος Καββαδιας ) rođen  je 11. januara 1910. godine u gradiću Nikolski Ousouriski, u blizini Harbina, u Man...
by Redakcija
0

 
 

Ali-aga Šihlinski

ALI AGA ŠIHLINSKI, ARTILJERIJSKI GENERAL AZERBEJJDŽANA Piše: Božidar Proročić Ali-Aga Šihlinsku (azerbejjdžanski: Əli Ağa İsmayıl ağa oğlu Şıxlinski). Ali-Aga Šihlihnski je rođen 23. aprila 1865. godine u obla...
by Redakcija
0

 
 

Objavljen izbor iz poezije Luiša de Kamoiša

U izdanju Udruženja za promociju kulturne raznolikosti „Alia Mundi“  upravo je objavljena knjiga „Vitez ljubavi“, izbor iz poezije najvećeg pesnika portugalske književnosti Luiša de Kamoiša. Ovo je prvi prevod ...
by Redakcija
0

 

 

Džeraldina Delić: Čovjek je hram (iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“)

Čovjek je hram priča iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“- autor Džeraldina Delić   Ljepota življenja je u različitostima i poštovanju različitosti. Mnogo je primjera, a jedan od njih je bijeli tanjir od porculana...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Draško Došljak: O knjizi Branke Bogavac ”Susret je najveći dar”

Prof. dr Draško Došljak   BRANKINA KNJIGA DUHOVNOG PUTOVANJA (Branka Bogavac: “Susret je najveći dar”, Narodna knjiga – MIBA books, 2019)   “Volim memoare, jer su u njima ljudi koji su postojali...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona