Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

16. Januara 2019.

Zaim Azemović: Ne budi pušku

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Sastali smo se u šumi naspram naših kuća. Bio je sumrak.

– Dođi – imam nešto da ti pokažem – rekao je Mile. Sad na mjesečini odnekud iz grma izvadi pušku i prinije mi je pod oči. – Našao sam je u slamnom pokrovu naše štale.

Od dlana ratnika i obraza uglačano drvo se caktilo. Mirisasmo naizmjenično podmazanu cijev. Miris gvožđa i ulja. Isčileli miris baruta. Mile prinije oštri vrh kuršuma na svoj obraz. Bocnu se njim u stomak: – Zamisli kad ovo olovo kuršuma prođe kroz čovjeka. Da li osjeti to probijanje žeravice kroz svoje tijelo. Duže osjeća trag njegov. Ili prestane bilo šta da osjeća i da se sjeća. Kako je to čudno: Ubiti čovjeka. Ne mogu da vjerujem da to neko može. Da ti to možeš, puško. Čovjeka boljeg od tebe što zna da voli, da se smije, da bude nekad dobar. Rasrđeni se smiri, zavađeni pomiri, mir isčili mržnju, a ubijeni se jedino ne vrati, ne pomiri, ne oprosti. Ima li uvrede ravne smrti? Samo gaženje slobode i domovine. O, mržnjo među narodima!

Kako su ništavni razlozi koji kreću vojske na osvajanje naroda. I ničim krivi mirni koje jači osvoje, slabi se osnaže ljubavlju, tuđom snagom puške. Gnusna istorijo, puna imena osvajača. Zločinačkom slavom sile. Što samo čekaš od rata do rata, dok novi vojnik od djeteta poraste. I napravi se dovoljno građevina da se sruše i dadu plamenu.

– Kako je divno sanjariti pod zvijezdama u toplo ljeto. Slušati ovaj meki šum dodirnutog lišća na granama više glave i noćni žubor potoka. Gledati slivanje mjesečine. O draga šumo u noći! Kad mogu da zaspim u tebi bez slutnji noža pod grlom, bez strepnje od zapucanja mitraljeza u srce. I ničije svetinjske krvave ruke i zvjerske oči, hajdučke noge, noćas ne tumaraju u tami. Ne traže ljude imenima krive, plamenom krive, domovinom krive. Jedva vjerujem da su ove šume tihe. Da su noćas njihova prostranstva, što se vezuju brdima stotinama kilometara, ostala bez vuka i hajduka, bez komite i busije, bez bandita i pljačkaša. Da smo te šume pretvorili u baštu. Svi putevi noćas mirni. Ovo je noć bez očekivanja strave.

Spavaju noćas puške, pitomi gromovi. Iako snaga baruta u metku hoće da odahne, da se kuršum kroz cijev porodi, okom uputi nesučekan mekše da probije, da se zakuka iza njegovog traga i pucnja. I ja kao ti, Mile, ne razumijem istoriju i ne vjerujem da čovjek, iako ima mozak, može da ubije. I  da ratuje. Ubijanje bi moglo da učini samo jače od čovjeka. I ono što ne misli. Samo stihija i priroda, samo neminovnost starosti ili bolesti. Nesta i mojih laganih riječi, zanijemesmo obojica začuđeni stvarnošću jučerašnjice.

Mile stavi metak u cijev puške i opali u pravcu zvijezda. Odjek ode od brda do brda. – Nikom ne kazuj za ovo večerašnje. Sakriću ovdje pušku, a doveče ćemo opet doći da je gledamo.

Ispred kuće u tami raspoznah oca i majku: – Šta očekujete? Cvokotom su prekidali dah iz usta: – Tebe, sinko. Gdje si ovoliko vrijeme?

Komšija zovnu od kuće: – Dino, je li kod vas Mile? Prije našeg odgovora zagalami na njega tek pristiglog: – Kud lutaš po mraku?

– Šetao sam se i razgovarao sa Dinom. Čega se plašiš, tata?

– Ničega, već onako zbog sjećanja…

Svu noć je prozor otvoren i otac ne spava. Gomila crnih ljudi se približava. Rasturaju se, okolišavaju oko obora, hvataju zaklone na brežuljcima. Umeću duge redenike u zatvarače mitraljeza. Čuje se topot i približavanje kući. Čija su lica i kakve kape nad njima, to se u mraku ne vidi. Iz kanija izgrijava svjetlost sječiva, počinje da blješti zapaljena streha. Resko štekanje mitraljeza što smrti u jednom rafalu šalje, hiljadu kuršuma živote u noći traže. Otac hoće da skače kroz prozor, u sobi se čuje plač ostavljenog djeteta i vrisak žene, otac ječi, a majka ga drmusa, budi da prekine težak san.

„Šta to tako teško snivaš?“

– Zora je, zar si jednako budna – gleda je – Taj pucanj mi ne da da budem bez snova, ko je to noćas probudio pušku?

– Napolju se ništa ne čuje, ni psi ne laju, to je neko divlje svinje iz krompirišta poplašio. Ili je negdje veselje, dobježala djevojka momku.

Majka sklapa oči, pokušava da zaspi.

Stigoše pred kuću vojnici ili žandari. Ovdje se čuo noćas pucanj puške. Hvataju i vežu Ibra. Razbacuju stvari pretresajući po sobi: Gdje je puška?

– Nemam puške – kune se Ibro. – Ako imam, srce mi istjerala.

– Daćeš je – uvjeravaju ga kundakom u leđa i šamarima.

– Nemam, ubijte, nemam.

– Daćeš je iako nemaš. Vi nikad nijeste bez krivenog oružja. Nijednom državom potpuno razoružani. Imate ga raznih marki. Svih vojski što su vas gazile i propadale.

Obaraju ga na ledinu. Čuju se udarci motke i odskaču parčad odjeće. Kroz zapenušana usta on: – Nemam – poslije svakog udarca. Iako možda ima, samo živ ostati i pušku sačuvati: – Nemam.

– Imaš, donijet ćeš je i da je stvarno nemaš – ponavlja prije udarca zamahujući nad njim.

Dan vraća javu, uvjerava u sadašnjost snom zaplašene, nasmijava, dan kao bijeli cvijet moli da se zaborave sjećanja…

– Mile – kažem druge noći u granju – kako ste spavali sinoć?

– Svu noć je otac hukćao i prisluškivao na prozor. Naši očevi strecaju od pucnja. I mrze pušku. Čuješ, Dino, da je zakopamo. Da je niko više ne pronađe. I njom ne ubije.Tako bi trebalo svi koji imaju da urade. I uz nju stave ostale njene pomagače. Sve što može čovjeka da ubije.

I puška samoubica pucnjem i ubijanjem drugog, povaljena na dnu duguljaste jame čeka sloj zemlje nad sobom. Ne može više nikom zlo da misli. Dosta se pokopalo njom ubijenih. A ona – gvožđe, sporo je rđa stara. Treba je ovako ubiti. Zemlja je jedino jača od nje. A među ljudima koji će je zaboraviti dobra prijateljska riječ.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Milanka Kuzmić: Kako sam zavoljela školu

Миланка Кузмић КАКО САМ ЗАВОЉЕЛА ШКОЛУ Дошао је септембар а са њим и први дан школе. Док су друга дјеца радосно ишчекивала та...
by Redakcija
0

 
 

Dragan M. Vugdelić: Na mrtvoj straži (III mjesto za najbolju priču na konkursu za pomirenje i mir)

Dragan M.Vugdelić NA MRTVOJ STRAŽI Po motivu A. Birsa Već su prošle dvije godine od kako je počelo suludo krvoproliće koje je svakodnevno ostavljalo duboke brazde, kako na zemlji tako i u dušama sva tri do tada bratska n...
by Redakcija
0

 
 

Miro Radojević: Vojni poziv (II mjesto za najbolju priču na konkursu za pomirenje i mir)

Miro Radojević VOJNI POZIV 1981. godina. Virovitica, simpatični gradić na krovu Hrvatske, na rubu sjeverozapadne Slavonije. U njemu stara kasarna JNA „Nikola Miljanović – Karaula“, vojna pošta 8530. U njoj 288. mješ...
by Redakcija
0

 

 

Divided Past – Joint Future: Najbolja priča na konkursu za pomirenje i mir

Dženita Hrnjičić Zemljak Kako god se pogledam u ogledalu čini mi se da se sve manje poznajem. Udebljan, izboran i bezvoljan čovjek preko puta mene ničim me ne podsjeća na veseljaka, nadaleko poznatog u i oko Foče. On i ...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Denis Dželić: Jutro zimskog djetinjstva

Pred njim stoji vrijeme u svim svojim oblicima i dimenzijama, u vremenu sjedi on u svim svojim fazama. I dijete i čovjek, i živ i mrtav, i star i mlad, i traži, uzaludno traži, suštinu postojanja. Polako podiže pozlaćene...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona