Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

31. Jula 2013.
 

Zija Dizdarević: Prosanjane jeseni

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Zija Dizdarević

 

 PROSANJANE JESENI

 

Jeseni moga djetinjstva imale su zlatnu boju. Prospe mati iz desne ruke puno svijetlih iskara, čitavo more, pa se orne uhvate povrh drveća i dršću tako obasjane, mati me onda gladi lijevom rukom po kosi a ja rastem, dižem se sa zemlje, letim, a poda mnom i oko mene zlatno more. Vičem, klikćem, hvatam iskričave grančice, mekane su i ja se onda budim držeći Emininu ruku svojom i gladeći je. Tamo iza prozora prosule se rujne boje po kolačušama i bardaklijama, stabla dršću u oktobarskom suncu, boje tonu jedna u drugu, boje pjevaju i meni se čini da je sunce pozlatilo vrh Huzbašinog duda…

Danas, vidim, jeseni su sive i mučne – onda to nisam znao. Činilo mi se da se onim neuhvatljivim sunčevim zlatom daruju svatovi što su u te rane jeseni svake hefte jedni za drugima navirali. Djevojke iza demira sjede pa rade, savijaju se, tegle, čeznu, gore i mole mjesečinu da ih pošalje “u sreću”.
U noćima sam slušao:
“Mlad mjeseče – star putniče,
Šta si meni dara don’o? 
Zlatne ključe zlatne sreće, 
Zlatne ključe zlatne sreće, 
Aman!” 
Onda dođe jesen pa odvodi po jednu.
– Udala se Hajrija.
– Ode i Nafija.
– Vasvu će noćas voditi.
– A more bit’ i Eminu…
Danas se jeseni uvuku kradom, ko lopovi, zaobiđu kuće i djevojke i pobjegnu u magle a ništa ne donesu.
Zlatne jeseni moga djetinjstva bile su pune drhtanja i snova i po tome ih se sjećam…
Miruju i spavaju sokaci, dućani, zidovi, a žive demiri i mušepci. Eminine oči plamte tamnim sjajem kad joj kazujem kako su momci na Dragačama bacali kamena s ramena pa Ismet i Ibrahim šapnuli meni da će te noći kucnuti u pendžer, nek bude budna.
– Nikom drugom ne govori, je l’ de nećeš? Haj, evo ti forinta pa kupi sebi šećerku, hajde!
Ližem bonbon, a Emina raspliće kose, debele kurjuke, pali joj do koljena, crni i teški.
– Tetka!
– Bau, bau-u!
Kao zastor su te naprijed oborene kose i lice se iza zastora ne vidi.
– Nemoj me pripadat’, pozn’o sam te.
– Bau, bau-u, – približava se polako ispruženih ruku.
– N-e-emoj, kazaću materi! N-e-e-e!
– Bau!
Toplo i brzo dišu te kose i kad me uhvati i stegne rukama u me bije vrućina, mirišljava i teška. Draškaju me te kose, klize po licu, škaklje, omotavaju se oko mene, ja plačem pa se smiješim, pa smijem, pa vrištim, a Emina se sapliće u crnu prosutu svilu, diže je na rukama, i u tami osjećam joj samo oči.
– Jesu l’ još šta porucili, kako je Ismet obucen, kazuj…
– Pu-u-usti, neću ti rijet’ ništa – trzam joj pramenje, a ona se grči i drago joj. Po meni brzo prebiru uzbuđeni prsti.
Na opranom džamu od pendžera dan se rasprsnuo u hiljade blještavih sunčanih kristala i kroz Eminine vlasi ja nazirem dugu. Treperi ta duga i čas je beznadno daleko, do bola udaljena, neuhvatljiva, čas blizu, tu, na trepavicama. Po sredini prelomljena nekakvom tamnom linijom, duga je kao prosjak Huso Pelengir sa slomljenom nogom, klonuo pred hanom, ili je kao kriška lubenice; sad mi opet liči na materinu čekmedžu, okovanu raznobojnim i sjajnim metalom a po sredini napuklu.
Duga se igra i nestaje. Zabavljen njom, ja sam se za čas smirio pa onda ponovo udarih.
– Pu-u-sti me!
Bonbon mi ispade ili sam ga bacio. Počeh plakati bez suza.
– Šta se kmeziš evo ti druga forinta pa hajde i ne iđi mi više na oči kad si taki.
Bilo je tako blago u krilu sa glavom naslonjenom na gole mišice Emine. Ne mičem se.
– Iđi, kad ti kažem. Ne volim te.
Okrećem se ka prozoru. Duge nema više. Biva mi teško.
– Što me ćeraš? Neću tvoje forinte, eto!
– Biži od mene, idi!
Opet se ne mičem. Sad ću, sad, eto zaplakati. Jecam izistinski i već sa suzama, uvrijeđeno jecam. Jecam što nema onih razasutih kosa crnih kao zastor, jecam što me ničiji prsti ne škaklje, jecam, jer ne bije više ona vrelina u me, oči se Eminine ugasile, plačem što nema duge. I sve jače otimaju se grčevi iz mene.
– Šta ti je sad, što ne iđeš? Što plačeš?
– Jah-hah! Ti-i me go-oniš!
– Pa kad sam hoćeš da bježiš. Što si zanovijet’o?
– Nisam, ja-hah! Ti-i…
Smije se. Poslednji talasi plača kovitlaju se u grudima i bježe oslobođeni. Polako, neprimjetno, uvlačim se dublje u krilo. Tražim ruku što me je milovala.
– Lopove, što si taki!
– Hoću l’ ostati s tobom, da ne iđem danas u školu.
– A jok, ićeš vala, vidi ti njega, ufatio fursat!
– Tetka, volim te, puno, ov’liko, hoću uza te da budem, kaži materi da ti trebam, da ne idem nikud, je l’ de…
– Ama, hijanete…
– Je l’ de, pa neću nikom kazati ono, a poslušaću te, hoću Allaha mi, šta god mi kazeš, uvijek ću te slušat’!
Licem gladim golu ruku i rame i grudi. U očima nada mnom pali se dragi, dobro znani taman sjaj. Smiju se zategnuti rumeni obrazi dok mi govori:
– Šejtane, ostani, igraćemo se.
Prstima rasplićem pletenice, golicam vrat, tražim vlažna usta. Soba vri suncem i životom.

 

031-Zija-DizdareviCZija Dizdarević rodio se 18. februara 1916. godine u Vitini kod Ljubuškog, ali su njegovo djetinjstvo i mladost vezani za Fojnicu gdje je porodica preselila 1920. godine. Osnovnu školu završio je 1926. godine u Fojnici, Nižu šerijatsku gimnaziju 1930. i Učiteljsku školu 1936. godine u Sarajevu. Tokom 1934. godine obolio je od tuberkuloze pluća, sa povremenim pogoršanjima, ali ga to nije spriječilo da nastavi školovanje. U Sarajevu nije mogao dobiti učiteljsko mjesto niti koje drugo zaposlenje zbog antirežimske političke aktivnosti. Prvi objavljeni književni radovi „Halucinacije“  i „Zapisi bolesnog čovjeka„ 1935. godine nagovijestili su darovitog pisca.

Još kao učenik Učiteljske škole Zijah se posvetio javnom radu. Od sredine januara do marta 1937. godine bio je skoro stalno pod nadzorom policije, kao istaknuti učesnik u štrajkovima u Srednjoj tehničkoj školi i Gazi-Husrev-begovoj medresi.

U periodu od 1937. do 1941. godine napisao je pregršt nezaboravnih pripovjedaka i objavio ih u „Putokazu„ ( Bijeg Avdana Mujkića, Ramazanska noć), „Pregledu„ (Umiranja – iz ciklusa „Jeseni”) i „Politici“ (U bosanskoj kafani, Mujo telal, Pitanja nad kasabom, Abidagina ograma, Lukina odluka, Brko mi je prič’o, Mašo cjepar, Majka, Tifanova pobuna, Blago u duvaru, Otmica, Bude to, Prvi nemiri, Bošnjakluk Joze Čavara, Jesen u mojoj kasabi, Prosanjane jeseni, Jedan dan u mojoj kasabi, Naza vezilja, Brkina priča o kugi, Studeni putevi Mešana Ćore, Svjedok Mujo Tica, Zimska slika).

Iz beogradskih studentskih dana veže ga čvrsto prijateljstvo sa piscem Brankom Ćopićem. Poslije bijega iz beogradskog zatvora u prvoj godini Drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. Dan prije odlaska u partizane, jedne februarske noći 1942. godine u sarajevskoj gradskoj kafani prepoznao ga je neki agent. Uhapšen je i u jednom transportu upućen u logor Jasenovac. S posljednjeg putovanja uspio je kriomice da se javi majci jednom dopisnicom iz Zenice. Bila je to posljednja pisana riječ pjesnikova.

Zijo je živio svega 26 godina, više oskudno nego skromno, u grozničavom radu i učenju, ne žaleći sebe, kao da je znao da će živjeti kratko. Napisao je samo jednu do bola dirljivu zbirku priča „Prosanjane jeseni”. U autentičnosti likova naših „malih ljudi“ izvornom bosanskom jeziku i poetskom iskazu u pričama o bosanskoj kasabi ostao je do danas nenadmašen. Dizdarevićeve proze odaju osobit poetski talenat, one su svojevrsne pjesme u prozi bez tradicionalističkog samodopadljivog stiliziranja ljepote i okolišenja oko motiva. U Zijinim pričama, punim tananih, osjećajnih zapažanja i slika, data je tipična bosanska kasaba, zamrla i gluha, zaboravljena.

 

Istaknuta slika: ”Tetka”, stara fotografija iz foto arhive Sulejmana Sulja Sutovića



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Faiz Softić: Osvrt na knjigu poezije u rukopisu Mustafe Balje „Otok od živog srebra“

ZABAVLJANJE RIJEKA U TOKU   Naslov ovog osvrta na knjigu poezije u rukopisu Mustafe Baljea, poznatog bošnjačkog publiciste i pjesnika sa Kosova „Otok od živog srebra“ je i stih a i lajtmotiv ovog rukopisa koji nam s...
by Redakcija
0

 
 

Kolizije ptica i prozora, kako ih spriječiti i kako pomoći pticama nakon udara

Za ptice prozori su više nego nevidljivi. Zbog odraza lišća ili neba oni izgeladaju kao savršeno mjesto za let. Prema nedavnoj studiji oko milijardu ptica strada na godišnjem nivou u sudaru sa prozorima – piše birdw...
by Redakcija
0

 
 

Remza Lagarija: Tvoja prisutnost

Među 100 pjesama u Antologiji poezije 2020. štampanoj u Edmontonu, u Kanadi, nalazi se i pjesama „TVOJA PRISUTNOST“ koja je prevedena na engleski jezik pod naslovom “YOUR PRESENCE”   Remza Lagarija  ...
by Redakcija
0

 

 

Uređen ”GREEN HOME PARK” u park šumi Brezovačko brdo u Rožajama

Uz podršku Green Home iz Podgorice u okviru projekta ”Za bolju klimu u Crnoj Gori rožajska NVO Avlija je u saradnji sa Turističkom organizacijom Rožaje u park šumi Brezovačko brdo uredila i ogradila ”Green Hom...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Konkurs Udruženja poetskih stvaralaca i Onlajn poezije

Портал Онлајн поезија и Удружење поетских стваралаца Расписују КОНКУРС ЗА ПРВИ ЗБОРНИК ПОЕЗИЈЕ Правила конкурса: 1.Право у...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona