Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

2. Marta 2014.
 

Zlatan Mrkonjić: Amarante

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Miris proljeća širio se ulicom Omotesando. Stiglo je nešto ranije ove godine, jer zima nije dobila priliku da pokaže svoje oštre zube. U mjestu Omotesando svakog proljeća sve bi poprimalo ljepše boje. Zelkova stabla koja su naizgled vojnički postrojena sa obje strane ove ulice bi se vraćala u život. Odijevala bi se u zeleno i stvarajući debelu hladovinu za ljude vršila bi svoju uličnu dužnost. Ljudi bi jedva čekajući napuštali domove bez zimskih jakni i išli u duge šetnje. Na samom početku proljeća, u mjesecu aprilu, miris japanske trešnje dopirao bi sa svih strana u ulicu Omotesando. Svi bi se sladili njenim neodoljivim mirisom koji se protezao duž i izmedju zelkova stabala. Ulica Omotesando izgledala bi neodoljivo tokom ovog kratkog perioda. Japanska trešnja ili sakura, kako je japanski narod zove, je simbol početka proljeća. Cvat japanske trešnje predstavlja ljepotu, buđenje i prolaznost. U Japanu, polovinu od ukupnog broja stabala čine japanske trešnje. Za sedam dana, koliko otprilike njen cvat traje, šetališta ulice Omotesando bila bi ukrašena bijelom i ružičastom bojom njenih latica koje bi nanosio vjetar. Taj prizor bio bi poput nekog koji bi u svojoj mašti stvorili dok čitate neku bajku. Izuzev sto bi ovaj bio mnogo ljepši. Za tih sedam dana sakurinog cvata, ulica Omotesando, kao i sve ostale ulice Tokija, bila bi ispunjena ljudima. Mogli biste vidjeti ljude svih životnih dobi: od dječice do starih ljudi sa štapovima, kako šetaju ulicom. Baš zbog toga što je sve to trajalo otprilike sedam dana, niko nije želio da izgubi priliku da udiše miris trešnjinog cvata.

I danas je bilo tako. Kazaljke na satu otkucale su jedanaest sati. Sa obje strane ulice duž kojih su poređana zelkova stabla hodili su odrasli ljudi i djeca. Ulica Omotesando poznata je po svojoj okićenosti buticima, radnjama i restoranima sa obje strane. Vlasnici tih objekata sada su kao izbezumljeni žustro trčali tamo-amo, jer su mnogi ljudi iz mase ulazili da prezalogaje, kupuju ili pak samo razgledaju. Dugogodišnji vlasnici ponekih od ovih restorana i butika  znali su da proljetni miris trešnje donosi i veliku zaradu za njih. To je bio jedan od razloga zbog kojih im je on prirastao srcu.

U masi ljudi koji su se šetali ulicom Omotesando bila je i mlada Amarante. Na prvi pogled odmah biste uočili njenu iznimnost. Nosila je plamenocrvenu haljinu koja joj se protezala do koljena. Haljina joj je bila istačkana bijelim i ljubičastim cvjetićima. Oko tankog vrata joj se sjajio srebrni lančić sa ljubičastim privjeskom u obliku roga. Privjesak se baš sjajio i pristajao je uz njenu plamenocrvenu boju haljine. Srebrni lančić sa ljubičastim privjeskom u obliku roga dobila je od mame prošlog rođendana, kada je napunila osamnaestu godinu. Bila je veoma sretna zbog poklona, ponajviše jer obožava ljubičastu boju. Ravna crna kosa spuštala joj se do ramena. Tamna kosa je oduvijek činila njen ten lica svjetlijim. Voljela je to, jer je željela da ima lice boje snijega. Iako u stvarnosti nije imala sniježnobijeli ten, njena kosa ga je činila takvim i bila joj je uvijek zahvalna zbog toga. Pored kose, njene tamnosmeđe oči isto tako su otkrivale ljepotu njenog ovalnog lica. Na nogama je nosila svijetlocrvene proljetne sandale. Čak je nosila i crveni kožni ruksačić na leđima koji je ponijela u slučaju da pogledom uhvati neku lijepu majicu ili haljinu u buticima sa strane. Kao i svako žensko njenih godina, Amarante je obožavala odjeću.

Dakle, izuzev tamnosmeđe boje očiju, crne kose i srebrnog lančića sa ljubičastim privjeskom, Amarante je sva bila obojena u crveno. Bila je iznimna, a i željela je da takva bude danas- da se stopi sa mirisom proljeća i cvijeta japanske trešnje.

Plamenocrvenu haljinu istačkanu bijelim i ljubičastim cvjetićima čuvala je posebno za ovogodišnje proljeće, za današnju šetnju. Svake godine bi je aprilski miris koji se širio ulicom Omotesando izmamio iz stana. Amarante je otkako zna za sebe voljela proljeće. Ljeto joj je bilo suviše toplo. Jesen je ipak voljela. Zima joj je, pak, bila najdosadnija. Hladnoća koja je prožimala Omotesando i ledila žile zelkova stabala poređanih sa obje strane ulice činila je da dani za nju budu sumorni i dugi iako to nisu bili. Rijetko bi izlazila tokom zime u šetnje. Za razliku od njene mame, koja je obožavala zimu, i hladnoću koja bi obavijala kratkoročne dane, i duge noći ulice Omotesando, Amarante nije mogla smisliti zimu. Uistinu, njena mama imala je i jedan posebni razlog zbog kojeg joj početak proljeća nikad nije bio drag. Naime, imala je alergiju na cvat japanske trešnje. Amarante je često osjetila veliko sažaljenje što njena mama nije mogla udisati predivni miris sakure, ali je u drugu ruku bila veoma sretna što ona nije imala tu grozničavu alergiju. Ona zaista ne bi mogla podnijeti da ne udiše miris sakure, i čak bi da je alergična na nju prkosno udisala njene opojne mirise bez obzira na to šta bi se s njom desilo.

Od malih nogu Amarante je voljela japansku trešnju. Kada je bila još djevojčica, roditelji bi ju odveli na selo kod ujne da se ona brine za nju, jer je nisu mogli ostavljati samu u stanu, zato što su oboje tada radili po cijele dane. To je bilo planinsko selo okruženo šumama koje su bile spoj čempresa i bukvi. Selo je bilo malo, kao što planinska sela pretežno i jesu. Kuća od ujne bila je usamljena, čak kilometrima udaljena od ostalih kuća, pa se činilo kao da i nije bila dio sela. Bila je okružena ogromnom šumom, mnogobrojnim livadama, i brdima, a samo jedan uski put vodio je nazad prema Tokiju. S obzirom na to da je bila udaljena stotinama kilometara od ulice Omotesando, Amarante bi ostajala dosta duže, čak i po tri mjeseca kod svoje ujne, jer roditelji nisu mogli često dolaziti zbog te velike udaljenosti. Njoj je to prijalo. Amarante je od prvog dana kod ujne obožavala biti na selu. Tada je prvi put spoznala koliko je voljela prirodu. Dok bi bila kod ujne, entuzijastično bi trčkarala po obližnjim livadama, dok bi je njen ujak često pažljivo nadzirao, jer su katkad opasne divlje životinje lutale okolnim šumama. Na livadi je ostajala po cijeli dan, a njena ujna morala joj je iznositi hranu vani, jer Amarante nije željela da se vrati u kuću, plašeći se da joj oni, jednom kada uđe, neće više dopustiti da izlazi vani do sljedećeg dana. Vremenom je Amarante postajala slobodnija na tim livadama, pa se katkad, dok ujak ne bi gledao, iskradala i išla malo dalje od ujnine kuće. Jednom prilikom se, dok ujak nije bio tu, opet tako iskrala i otišla daleko od kuće. Bila je veoma radoznala, kao da je očekivala da će naći nešto skriveno i dragocjeno iza obližnjih šumica. Nakon dužeg hodanja obraslim šumskim stazama, zaista je pronašla nešto skriveno i dragocjeno. Oči su joj blistale od dragosti. Ispred nje se sterala velika livada odjevena u ljubičasto. Bila je to livada posuta cvatom lavande. Cijelo polje bilo je prekriveno lavandom. Predivni miris širio se na sve strane, i bilo je to u tom trenutku kada je prvi put uistinu zavoljela cvijeće. Od tog trenutka joj je ljubičasta boja bila najdraža. Satima je trčkarala, i ležala na livadi ukrašenoj, i namirisanoj lavandom, da je pritom potpuno zaboravila na to da bi se ujna i ujak mogli zabrinuti za nju. Kad se sjetila ujne i ujaka, zlatnožuto sunce već se polagano gubilo u šumovitim brdima na zapadu. Padao je sumrak. Kao da ju je neko progonio, trčala je nazad kući. Okolne šume u koje je zašla su dom mnogobrojnim opasnim zvijerima. Jedna od tih životinja je posebna vrsta medvjeda, sisavca kojeg bi katkad nesretni seljani susretali u ovim područjima. Naime, azijski mrki medvjed nastanjivao se u ovim bukovim šumama. To je ogromna, crna bijelogruda zvijer koja u Japanu godišnje po procjeni usmrti do pet osoba. Vjerovatno je baš azijski mrki medvjed bio u mislima ujaku dok bi pažljivo motrio na Amarante da ne umakne njegovom pogledu. Međutim, dok je uznemirena žustro trčala nazad prema ujninoj kući istom šumskom stazom kojom je i došla, Amarante nije ni u jednom trenutku pomislila na to da bi zastrašujući mrki medvjed, privučen nadolazećim sumrakom, mogao iznenada odnekle izletjeti i napasti ju. Ne. Neprestano je sebi stvarala sliku zabrinutih lica ujne i ujaka. Samo je o njima razmišljala. Nakon dugoročnog trčanja napokon je ugledala krov ujnine kuće.

Ujna je bila blijeda kao smrt. Drhturila je ljubeći Amarante u čelo i plakajući. Sav bijes koji je ujnu bio obuzeo kada je Amarante nestala sada se pretvorio u dragost što ju je ponovo ugledala. Ujak je isto bio smrtno preplašen, mada to nije toliko pokazivao. Amarante je bila tužna zbog njih. Preplavio ju je osjećaj griže savjesti zbog toga što je tako nemarno, bez njihovog znanja, odlepršala u šumu i ostala toliko dugo. Ali, kao i sva mala djeca, nije bila u stanju racionalno da razmišlja kada je ugledala ono divno polje obojeno lavandom. Za nju je to izgledalo čudesno.  Te noći, okružena tihom tamom sobice koju je ujna za nju izabrala, dok se negdje vani nedaleko od kuće s vremena na vrijeme čuo krik smeđeg planinskog orla, Amarante je sanjala kako hodi beskrajnim poljima lavande, dok joj se raznobojni proljetni leptiri poigravaju oko crne kose a neumorne pčele na sve strane bez prestanka slijeću na ljubičaste cvijetove sretno zujeći.

Za sve godine dok je bila djevojčica ostajala je kod ujne Misaki. Njeno djetinjstvo bilo je prožeto livadama, šumama i cvijećem. Godine dok je bila djevojčica bile su ispunjene mirisom trave, zujanjem pčela i igrom leptira. Katkad, tokom tih godina, željela je da ostane da zauvijek živi sa ujnom i ujakom. Mnogo im je bila naklonjena. Prije svega, jer je gajila neobičnu ljubav prema njima dvoje. Prema ujni je osjećala posebnu vrstu ljubavi, i katkad bi čak poželjela da ju je sama ujna i rodila, jer je sa njom imala nešto posebno. Njih dvije su imale poseban odnos. Sa svojom mamom, iako ju je mnogo voljela, Amarante nikada nije formirala jaku vezu. Njena mama ju jednostavno nije poznavala kao ujna. Sve njene vrline najbolje je poznavala ujna Misaki.

Amarante je u tim godinama neizmjerno zavoljela proljeće i sve što se iz njega rađalo. Cijele dane provodila bi trčkarajući bosonoga livadama. Noge bi joj često krvarile od uboda na surovo livadsko trnje no ona na to jedva da se osvrtala. Činilo se kao da je pronašla svu sreću svijeta. Satima bi ganjala raznobojne proljetne leptire, velike zelene skakavce, ležala na livadama osluškujući zujanje pčela, posmatrala nebo i oblake svakojakih obličja koji su njime putovali… Voljela je šume. Razgledala bi vjeverice dok bi poskakivale na granama. Susretala bi velike pepeljastosive, žutokljune sove koje su nepomično spavale na stablima danju i čiji je mistični huk katkad mogla čuti iz svoje sobice noću. Penjala bi se na obližnje drveće. Kupala bi se u jutarnjoj rosi. Ubirala bi ljekovito bilje za ujnu. Čak bi pomagala ujni pri uzgoju riže na rižnim poljima. Amarante se stopila sa svim tim. Sa livadama, šumskim okruženjem i životinjama. Postajala je dio toga. Nikada nije željela da ode. Ponekad bi na obližnjem bukovom drveću opažala i gigantske japanske stršljenove koji su česta pojava na japanskim ostrvima. Sam prizor tog stršljena je grozničav. Glava mu je boje uzrelog žita, dok između dva velika glavna na vrhu glave ima još tri mala oka. Trbuh mu je prugastog izgleda, išaran naizmjeničnim žutim i tamnosmeđim linijama. Otrov mu je smrtonosan i svake godine koban je po trideset do četrdeset osoba u Japanu. Drugim riječima, ova ogromna jeziva osa smrtonosnija je po ljude od zmija i medvjeda. Iako ne reaguju osim ako ih neko ne uznemiri, Amarante bi sa jezom bez razmišljanja bježala što dalje od njih.

Kada je malo porasla, ujak joj je dao dozvolu da ode dalje od kuće, mada ju je opet često pažljivo motrio i pratio. Bila je neopisivo sretna zbog toga, jer od onog vremena kad je bila djevojčica, i nestala u šumi odvučena mirisom lavande, ujak joj nije dopuštao da ide bilo kuda izvan livade koja je okruživala kuću. Sada je napokon mogla ponovo da posjeti njoj dragocjeno polje lavande, da se kupa u mirisu onih prekrasnih ljubičastih cvijetova bez da brine o tome da li će se ujak i ujna zabrinuti. Amarante je, naime, prirodno radoznala kakva je bila, krenula i dalje od polja lavande i pronašla još nešto divnije. Nakon podužeg koračanja jedva primjetnim šumskim stazama koje su bile omeđane visokim čempresovim, i bukovim stablima, i ispresijecane plitkim močvarama, namirisala je nešto nestvarno lijepo. To je bio isti onaj opojni miris koji ju je mnogo godina kasnije u proljeće izmamljivao na ulicu Omotesando. Bio je to cvat japanske trešnje. Kada je ugledala polje išarano japanskim trešnjama, imala je osjećaj da gleda u nešto nestvarno. Posmatrala je jedan bajkovit san, koji joj je sad na nekoliko koraka bio dohvatljiv. Žurno je koračala ka tim stablima, i cijeli dan ostala među njima, sve dok njen ujak sa zabrinutim izrazom lica nije ponovno došao da provjeri gdje je ona. Tada je po prvi put spoznala ljepotu japanske trešnje. Tog predivnog, naizgled potpuno bijelog drveta koje je simbol ljepote, buđenja i prolaznosti u Japanu. Njen miris je daleko ljepše mirisao od opojnog mirisa lavande. Iako joj je lavanda bila draga zbog ljubičaste boje koju je oduvijek voljela, japanska trešnja joj je bila draža zbog njenog mirisa, njene simboličnosti, njene ljepote koja je veoma kratko trajala. Spoznala je nešto što nikada prije nije spoznala. Nešto zagonetno se krilo u tom stablu. Japanska trešnja cvate otprilike sedam do četrnaest dana. Njen bajkovito mirisan cvat traje samo jednu do dvije sedmice. Traje kratko poput sna.

To je zapravo i bila japanska trešnja. Amarante je gledala u prolaznost. Gledala je u san.

Svakog proljeća dok je bila kod ujne, Amarante je odlazila na livadu obojenu cvatom japanske trešnje- sakure. Po cijele dane ležala je u hladovini tog drveća, opijena neopisivim mirisom trešnjinog cvijeta. Međutim, cvat japanske trešnje bio je kratkoročan. Bio je kratak poput sna. Prolazio je veoma brzo, kao što je prolazilo i djetinjstvo koje je Amarante ostavila na tim seoskim livadama nedaleko od kuće njene ujne. Amarante je katkad osjećala veliku tugu zbog toga što je sve to tako brzo prolazilo. Dok je ležala pod stablima japanske trešnje odlazila bi u budućnost i bila poprilično uvjerena da će nekada žaliti za svim ovim prekrasnim, nestvarnim danima koje je provodila kod ujne na selu. Amarante je toliko zavoljela japansku trešnju da se u njoj katkad javljala i sama želja da joj je mama po rođenju dala ime Sakura, a ne Amarante. Dok je bila na selu, Amarante je jednom prilikom znatiželjno upitala ujnu za značenje svoga imena, jer većina japanskih imena imaju određeno značenje. Cvijet koji nikada ne blijedi, odgovorila je ujna. Ujna joj je rekla da je Amarante posebno ime, koje ima veoma stare korijene u Japanu, i koje ima čak i francuskog, pa i grčkog porijekla. Iako je katkad željela da se zove Sakura, po japanskoj trešnji, od onog trenutka kada je od ujne saznala šta njeno ime znači Amarante je zavoljela svoje ime, jer je simboliziralo proljeće. Simboliziralo je proljeće koje se svake godine rađa. Ali, još više joj je njeno ime priraslo srcu zato što joj je pristajalo. Pristajalo je uz njenu ličnost, njeno biće… Ime Amarante krilo je u sebi sliku godišnjeg doba koje je najviše voljela. Raznobojnost svega što je činilo proljeće: zelenih livada i pašnjaka, raznovrsnih predivnih životinja, mirisa lavande, i ono najvažnije- cvata japanske trešnje. Ime Amarante nosilo je prizvuk svega onoga što je činilo njeno bajkovito djetinjstvo koje je ostavila na onim mirisnim planinskim livadama koje su se prostirale oko ujnine kuće. Amarante je čuvalo u sebi ono za čim je ona najviše čeznula, i što je, kada je nekoliko godina kasnije odrasla, izgubila.

Sunce je sada već bilo na polovini neba. Kazaljke na satu stale su na dvanaest i petnaest. Njena plamenocrvena haljina bila je sada topla pod pritiskom neobično jakog proljetnog sunca koje je ovih nepunih dva sata vremena neprestano upiralo u nju. Imala je osjećaj kao da je sunce svu svoju toplotu usmjerilo na nju, dok su ostali ljudi bili sačuvani od sunčeve toplote. Već neko vrijeme dok je šetala u masi posmatrala je japanska zelkova stabla koja su bila poređana duž šetališta. Ona su bila poput simbola ove ulice. Kada bi pomislili na ulicu Omotesando, prvo što bi vam vjerovatno palo na pamet bila bi ova visoka stabla koja su stanovnicima ove ulice pružala prijatnu hladovinu. Međutim, Amarante je sada primijetila da stabla još nisu bila skroz olistala, pa je to objašnjavalo što je njena plamenocrvena haljina bila ovako topla pod pritiskom sunca. Još nije bilo one hladovine koju su zelkova stabla pružala sredinom mjeseca maja.

Kretajući se niz ulicu u svojim svijetlocrvenim sandalama, Amarante se sjetila da joj je mama zapravo napomenula da kupi potrebštine za stan, pošto ona nije izlazila u ovo doba godine zbog alergije, a otac se vraćao kasno kući sa posla. Bila je na to potpuno zaboravila. Odlučila je da nastavi šetati, te da pri povratku kući kupi namirnice koje joj je mama rekla da kupi.

Amarante se, nastavivši laganu šetnju ulicom, prisjećala djetinjstva. Sjećala se svih onih dana ispunjenih mirisom proljeća. Prohujalih godina prožetih mirisom lavande i cvata japanske trešnje. Kako čeznem za tim danima, mislila je. Ispustila je tužni uzdah. Svake godine na samom početku proljeća prisjećala se djetinjstva koje je provela kod ujne Misaki na selu. Svako novo proljeće bi je svojim mirisom izmamilo iz stana u duge šetnje ulicom Omotesando. Pored toga što bi nju izmamilo iz stana, ovo godišnje doba bi iz  nje same izmamilo sjećanja na djetinjstvo i sreću koju je nekada imala. Vodilo bi je u susret tim sjećanjima, koja su joj u isto vrijeme ispunjavala srce srećom i tugom. Srećom- kada je razmišljala o danima na selu. Tugom, pak, kada bi se trgnula iz sjećanja i susrela sa sadašnjošću. Sada je, kao i svakog aprila, razmišljala o tome kako je prije bila sretnija…. kako je, dok je ležala kao bosonoga djevojčica na onim prekrasnim livadama obojenim lavandom, i cvatom japanske trešnje, okružena sretnim zujanjem pčela, i igrom raznobojnih leptirova i ostalih insekata, bila mnogo sretnija nego sada u Tokiju. Ujna ju je najbolje poznavala. Sjećanja na ujnu i sve vezano za ujnu bi joj uvijek razmekšalo srce. Sada je samo jednom u tri mjeseca posjećivala ujninu kuću na selu. Mada više ništa nije bilo isto kao onda kada je bila djevojčica, još je pri posjetama ujni Amarante mogla majušnu, bosonogu sebe da vidi kako, trčkarajući obližnjim livadama proganja proljetne leptire. Međutim, nije mogla osjetiti nekadašnju sreću, jer jednostavno nešto više nije bilo isto. Ipak, i dalje je bila sretna kad god bi posjetila svoju ujnu, koja bi je uvijek dočekala sa suzama radosnicama u očima.

U ulici Omotesando, gdje je sada već nekoliko godina živjela sa roditeljima, samo proljeće bi joj donosilo istinsku sreću. Samo ovo doba godine izmamljivalo je ono najljepše iz nje. Tokom svih ostalih godišnjih doba Amarante nije uspijevala da dokuči osjećaj istinske sreće. Ono što je njeno ime, Amarante, čuvalo bi samo u proljeće dobijalo potpuni smisao. Cvijet koji nikada ne blijedi.  Prisjećala se ujninih riječi kada ju je dok je još bila djevojčica upitala za značenje njenog imena. I zaista, ono što je Amarante u srcu i svome imenu čuvala nikada nije blijedilo. Bajkovito djetinjstvo i dani na selu koji su kao uraganom bili odneseni iz njenog života nikada nisu izblijedili u njenom srcu. April ju je iznova podsjećao na ono što joj je najviše milo i drago. U proljeće, Amarante je shvatala pravu prirodu sebe i svoga imena.

Okupirana sjećanjima, bez prestanka je hodala ulicom Omotesando dok se nakon određenog vremena najednom nije trgnula. Iz sjećanja ju je vratio dobro poznati miris koji ju je, čini se, sve vrijeme vodio. Znala je veoma dobro šta je u smjeru u kojem je hodila. Svakog aprila izlazila je u šetnju zbog jednog razloga. Radosno se nasmiješila i krenula dalje. Neko vrijeme  pustila je da je taj prekrasni miris koji je bio sve jačeg intenziteta vodi ulicom, koja sad nije bila u velikom broju ispunjena narodom kao kad je prijepodne krenula u šetnju. Više nije zainteresirano bacala pogled na butike i radnje sa strane. Amarante se kretala sve brže niz ulicu. -Kao što dvoje voljenih kada se zapaze polagano ubrzavaju jedno drugom u susret. Skoro, još samo malo, mislila je. Koračala je sve brže s radošću upijajući opojni miris njenog prohujalog djetinjstva. Nakon nekog vremena skrenula je na mjesto gdje se ulica Omotesando proširila. Prešla je još otprilike stotinu metara i na mjestu kružnog oblika koje je podsjećalo na nekakav maleni trg konačno se zaustavila.

Duž ovog kružnog mjesta zatvorenog raznobojnim zgradicama bile su poređane male drvene klupe na kojima je opazila nekoliko starih parova kako sjede. Nekoliko trenutaka gledali su u nju i potom okrenuli glavu.

Sva radosna što je napokon došla na željeno mjesto, Amarante se sada netremice divila onome radi čega je svakog proljeća izlazila u dugu šetnju ulicom Omotesando.

Na centru kružnog mjesta od koga je Amarante nekoliko koraka bila udaljena nalazilo se stablo. Potpuno prekrivene cvijetovima, tanke grane koje su se maltene spuštale do poda su se lagano njihale pod pritiskom popodnevnog vjetra. Njegovi cvijetovi izgledali su potpuno bijeli, a vrhove latica krasila je roze boja, koja jedva da se i mogla primijetiti zbog bijele koja je naizgled prekrivala cjelokupnu njegovu površinu. Latice cvijetova su se pod prisilom vjetra već opraštale od grana, padajući na tlo da bi se pridružile ostalima na ružičastobijeloj hrpi. Za koji dan cvijetovi će nestati, ostat će samo lišće. Stablo je izdisalo svoje neizmjerno lijepe mirise koji su se širili duž cijele ulice Omotesando. Bila je to japanska trešnja sakura u svom punom cvatu.

Kao i svaki put bila je istovremeno i tužna i sretna dok je posmatrala ovu uličnu trešnju. Tužna je bila zato što je znala da će njen cvat za nešto više od sedmicu dana nestati isto tako brzo kao što je i započeo. Radosnim tamnosmeđim očima nekadašnje radoznale djevojčice nastavila je posmatrati i mirisati cvijet japanske trešnje.

Amarante je sada bila istinski sretna.

Ispred nje oslikavala se prolaznost. Gledala je u san.

 

Zlatan Mrkonjić

Zlatan Mrkonjić

Zlatan Mrkonjić, rođen 19. 08. 1992. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina.

Završio gimnaziju ”Ismet Mujezinović” u Tuzli.

Trenutno je redovni student Filozofskog fakulteta također u Tuzli.

Studira Engleski jezik i književnost. Pisanjem se bavi u slobodno vrijeme.

Piše isključivo prozu (kratke priče), većinom na bosanskom jeziku.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Nermin Begović: Slaven

Nermin Begović   SLAVEN   „Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla.“. Ovako počinje priča o Jobu, čovjeku koji je imao silno bogatstvo ...
by Redakcija
0

 
 

Emina Jusufović: Stjuardesa

Emina Jusufović   STJUARDESA . Lijepo je, kažu, kada se čovjek probudi rano ujutro pa se onako od srca nasmije. Hem, što je lijepo, a, hem, što je zdravo, kažu. Onako za dušu dobro dođe, pročisti te taj smijeh a d...
by Redakcija
0

 
 

Vlado Jović: Odgoj i higijena ruku obitelji Kulenović

Vlado Jović   ODGOJ I HIGIJENA RUKU OBITELJI KULENOVIĆ   Ademir Kulenović zvani Žmirke nemalo se iznenadio kada je od oca dobio šamarčinu zbog koje ne samo da mu se zamračilo pred očima, već je vidio i sve zv...
by Redakcija
0

 

 

Mirjana Štefanicki Antonić: Procvala samonikla bulka

Mirjana Štefanicki Antonić   PROCVALA SAMONIKLA BULKA     ,,Misli te uvek odvedu do mesta gde ti je srce ostalo.”   Fjodor Mihajlovič Dostojevski     Jutros mi je procvala, samonikla, crvena bulka, u žardinj...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Beloruska narodna bajka Ivan Prelepi i knez Ladimir

ИВАН ПРЕЛЕПИ И КНЕЗ ЛАДИМИР Белоруска народна бајка   Извор: Златна птица: белоруске народне бајке / приредио и предговор на...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona