Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

29. Juna 2014.
 

Zlatan Mrkonjić: Dječak koji je pravio zamkove od pijeska

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Nemirni talasi mora ratoborno su hitali prema obali. Nebo je bilo ispunjeno gustocrnim i sivim oblacima, koji su naizgled svi činili jedan ogromni oblak koji je prekrivao poput crnog plašta cijelo nebo. Ali gledajući malo bolje, mogli ste primijetiti linije koje su razdvajale mnoštvo oblaka raznih veličina i obličja, skupljenih i postrojenih kao pred nekakvu važnu bitku protiv svega što je bilo ispod njih… Gavrani su oblijetali naokolo, proizvodeći glasove koji su ukazivali da su u sve većoj panici… U njihovim odjecima mogao se osjetiti nagovještaj velikog ljetnog pljuska. Bili su to momenti pred sami početak surove ljetne oluje. Na obali usred svega toga nepomično je stojala jedna prilika. Da ste tu priliku izdaleka sa mora posmatrali, primijetili bi samo crnu figuru. Ali crna boja je uveliko bila neizbježni efekat mraka koji su olujni oblaci donijeli. Čim bi se približili, mogli ste vidjeti da ta figura zapravo nije bila sva odjevena u crno. Bio je to čovjek srednjih godina, istaknutih plavih očiju, čije su pantalone i kožna jakna bile naizmjenično prožete crvenom i crnom bojom. Ono što se na njemu, naime, najviše isticalo bila je duga, prirodno srebrnosiva kosa, čiji pramenovi su padali preko njegovog naizgled blijedog lica. Čovjek je stojao usred svega toga, kao da je nekoga očekivao… Sve oko njega je bijesnilo. Zapanjujuće strašno olujno nebo i valovi koji su sezali i po deset metara u zrak bi i najravnodušnijeg čovjeka uznemirili u tim trenucima… Ali čovjek je bio potpuno miran. Nepomično i bezizražajno, odavajući auru potpune mirnoće, gledao je u pravcu mora. Njegova mirnoća bila je u potpunom sukobu sa divlje uzburkanim morem, strahovito jakim naletima oluje i grmljavinom koja sada svojom jačinom kao da je zemlju potresala.

Prije mnogo godina, jedan dječak koji je živio u blizini mora običavao je da pravi zamkove od pijeska na obali. S obzirom na to da mu je kuća bila u blizini mora, ono i obala postali su njegov dom. Nije imao puno prijatelja, ali i one koje je imao su ga većinom prepuštali njemu samom, jer su uvidjeli da je ono što je on zapravo najviše volio bilo igranje sa pijeskom na obali. Dječak duge srebrnosive kose danima bi se igrao na toj ogromnoj obali od pijeska. Volio je obalu i more više nego bilo šta drugo. Pješčana obala bila je njegov dom, dok mu je kuća služila samo kao mjesto gdje će prenoćiti. Kući bi predvečer dolazio sav prljav, a majka bi ga grdila zbog odjeće i njegove skupljene, duge kose, koje bi bile prepune morskog pijeska. Ponekad bi se dječak morao rastati od mora, u rijetkim situacijama kada bi sa majkom odlazio kod djeda i bake na nekoliko dana. Taj bi mu odlazak suviše teško padao, jer on nije mogao da se odvoji od pješčane obale i pogleda na more. Katkad bi molio majku da ga ostavi samog kod kuće kako se ne bi morao razdvajati od pijeska, ali ona za to nije htjela ni da čuje.

Dječak se godinama igrao pored mora. Ono što je najviše volio da radi na obali bilo je pravljenje zamkova od pijeska. Na samom početku pravio je zamkove koji su više ličili na nekakve napuknute, jadne staje koje su izgledale kao da će se svakog trenutka srušiti. No, on je nakon toga bio mnogo inspirisan, i nakon dužeg perioda napornog rada na pijesku, počeo je da uživa u tome, praveći sve veće i fleksibilnije zamkove. Dječak je znao ustajati u samu zoru kako bi otišao da provjeri da li su njegovi zamkovi od pijeska jos uvijek dobrostojeći. Od ranog jutra, kada je miris mora bio neviđeno blaženstvo, pa sve do kasne večeri, dječak bi radio na gradnji svojih pješčanih zamkova. Znao je da ih pravi i održava čak i po dvije godine kada se u tome počeo usavršavati. Isto tako je bio potpuno ispunjen kada bi sjedio i posmatrao plavetno more koje je sezalo unedogled. Satima bi posmatrao prekrasno morsko prostranstvo, divio mu se i upijao njegove ljepote. Posebno je volio trenutke kada bi sunce zalazilo. Svako predvečerje, kada je bilo vedro, sjedio bi na obali, sav uprljan pijeskom, i posmatrao taj veličanstveni prizor. Sunce bi polagano postajalo sve crvenije dok bi se spuštalo, pritom izgledajući kao da zaranja u more. Galebovi bi za sve to vrijeme sretno plesali iznad, praveći vješte krugove u svom letu pod sve slabijom toplotom odlazećeg sunca. Napunio je osmu, pa desetu, pa naposlijetku i dvanaestu godinu… Ali je i dalje bio privržen obali i moru, kao da je iz samog mora bio i stvoren. Dječak je znao da je bio drukčiji od ostalih, ali nije htio da se mijenja. To je bio suštinski on. More je bilo njegova istina. Njegov univerzum.

Takve prirode je bio ovaj nesvakidašnji dječak. Danima bi samo sjedio i zurio u more, plivao u njemu kao da je svaki put to bilo novo iskustvo. U stapanju s morskom vodom uvijek je osjećao nekakvu vrstu slobode, nekakvog unutrašnjeg mira. On, međutim, nije mogao ni da sanja o tome što mu je predstojilo. Uskoro se desilo nešto što je promijenilo njegov život iz korijena. Nešto što je zakačilo poput neizmjerno teškog plašta neizbrisivu sjenku na njega, koja će ga kasnije mnogo, mnogo godina pratiti.

Naime, jednoga dana nebo je postalo neprirodno mračno. Crnilo oblaka je poput zgužvanog prekrivača sakrilo plavetnilo nebeskog svoda, a crne ptičurine kojima tada nije znao ime su svojom bukom budile osjećaj nečega lošeg i neprirodnog. More, čiju je nježnost i ljepotu dječak toliko volio, sada se, razbiješnjeno i valovito, uzdizalo i do petnaest metara u zrak. Grmljavina je svojom jačinom potresala zemlju, a munja poče osvjetljavati cijelu morsku površinu poput nekakvog ogromnog svjetionika. U tim trenucima on je usredsređeno pravio svoje zamkove od pijeska na obali… To su sada bili ogromni zamkovi od pijeska, sa mnogo vrata i prozora, koje je već godinu dana pažljivo čuvao i dorađivao. Dječak ni sam nije vjerovao da bi njihove pješčane zidine mogle toliko opstati a da se ne sruše. Valovi su postajali sve veći, sve više odvraćajući njegovu pažnju sa pješčanih građevina prema uzburkanom moru. Sada je postajao pomalo uznemiren. Majka mu je jednom pričala da, kada se more naljuti, postajalo bi ovakvo… I sam je tome bio svjedok mnogo puta. Ali, ovo danas je bilo drukčije. U vazduhu se osjećala napetost koja je bila oštrija od samurajskog mača. Ovo nije bila uznemirenost pred ljetnu oluju. U zraku se osjećao prizvuk nečega… užasnog.

Nedaleko od njega ljudi su odavno već bili izašli iz kuća na obale da posmatraju fascinantan i veoma uznemirujući i rijedak prizor. U zraku je vladala panika. Najednom se zemlja veoma jako potresla, gotovo oborivši dječaka sa nogu. Istovremeno se čuo iznenadni, uznemireni žamor dječakovih susjeda na obali. Nije to bila grmljavina. Ne. Ovoga puta je to bio pravi, žestoki potres.

Sve kao da se desilo u jednom momentu. Kroz sav taj spoj olujnog užasa, buke, panike i uznemirenosti dječak je čuo majku kako ga prigušeno doziva. More je sada iznenada slalo još veće talase, sežući do dječakovih nogu. Uznemireno je kružio pogledom oko sebe. Najednom se nakon nekog vremena trznuo kada ga je neko dohvatio… Bila je to njegova majka, koja ga je trčeći počela nositi nazad ka pravcu njihove kuće. Dječak je gledao prema moru dok ga je majka žurno nosila, primijetivši da se negdje tamo daleko na uzburkanoj vodenoj površini mogao jedva nazreti ogromni, monstruozni val koji je divljao prema obali. Najednom jeza prože cijelo njegovo tijelo. Sav je drhtao. U tom kratkom trenutku užasa sjetio se da je načuo jednom od susjeda priče o strahovitim giganstkim valovima koji su nosili sve pred sobom i rušili ovakva područja usljed potresa u dubini mora. Dječak je gledao prema voljenom moru, po prvi put posmatrajući ga sa strahom, ogorčenjem i prezirom u srcu. Prezirom koji će godinama kasnije biti dio njega. Gledao je prema moru, dok je voda njegove velike zamkove od pijeska polako prekrivala, rušila i odnosila nazad sa sobom. Ono čemu je u slijedećim trenucima svjedočio jeste to da ga je majka predala jednom susjedu koji je već bio na motociklu. Dječak je snažno zaplakao kada je vidio da njegova majka ne ide sa njim, i sišao bi sa motocikla da ga susjed nije čvrsto držao dok se on opirao. Motocikl je istog trenutka velikom brzinom krenuo u pravcu od njihove kuće, u pravcu suprotnom od mora.

Sve što se dječaku tada duboko urezalo u sjećanje bila je sitna majčina prilika dok stoji na obali sa još nekoliko susjeda… Ostalo mu je urezano u sjećanje majčino sitno, uplakano lice koje ga je gledalo dok je odlazio na motociklu… Ostao mu je urezan u sjećanje prizor njenog uplakanog lica, i surovog gigantskog vala, koji je dolazio da odnese sve što je do tada on znao i volio, i sve u šta je vjerovao. Cijeli njegov univerzum se za tren oka srušio.

Čovjek je i dalje stojao mirno i nepomično na obali. Duga srebrna kosa sada mu se snažno kovitlala tamo-amo pod pritiskom ratobornog vjetra. Sada je iznenada kiša počela sa nevjerovatnom intenzivnošću da pada. Valovi su postajali veći, a buka koju je grmljavina proizvodila prigušila je zvuk crnih ptičurina, gavrana, koji su mahnito kružili naokolo. Nakon mnogo godina, čovjek je stojao na pješčanoj obali, zureći u more koje je nekada mnogo volio. Nakon mnogo godina, stojao je na obali sa koje je ponikao…

Sjećanja koja su ga sada obuzela bila su nemirnija od razbiješnjenog, beskrajnog mora koje se prostiralo ispred njega, ali je njegov izraz lica i dalje odavao potpunu mirnoću. Čovjek nije osjetio nikakav strah. Njegovo biće nije prožimala ni trunka uznemirenosti. Prkosio je moru.

Nakon mnogo godina, i pod istim okolnostima kao onog dana, stojao je na mjestu koje je nekada bilo sav njegov univerzum. Nekada je mnogo volio ovo more. Volio je da seže pogledom ka njegovom predivnom, plavetnom beskraju. Volio je da se stapa s njime, da uroni u slobodu koju mu je pružalo. Volio je ovo more. Bilo je njegova religija. Bilo je njegova istina. Ali sada je u njega zurio sa oštrim prkosom. Munja je iznenada bljesnula cijelom uskovitlanom morskom površinom, poput nekakvog ogromnog svjetionika, i on se najednom kristalno sjeti onog dana. Majčinog uznemirenog povika i rušenja njegovih velikih zamkova od pijeska. Bijes je sada rastao u njemu. Više nije bilo mirnoće od maloprije. Sada je njegov bijes divljao snažnije od gigantskog vala. Bijesno i prkosno gledao je u more, usmjeravajući sav prezir koji je od onog dana godinama skrivao u njegove nemirne dubine. Prezir prema moru, koji ga je od onog dana razdirao iznutra. Majčin povik i mračno nebo. Gigantski val. Godinama je potiskivao te slike. Majčino uplakano lice i uništenje zamkova od pijeska. Raspadanje cijelog njegovog svijeta.

Nakon dužeg vremena stojanja na obali prezir ga napusti. Kao da je sav prezir, koji je držao u sebi godinama, nestao u tamnim dubinama mora. U njegovim plavim očima više nije bilo prkosa. Čovjek duge srebrnosive kose, suočen sa surovim valovima njegove turobne prošlosti, kleknuo je na pješčanu obalu i zaplakao. Istog trenutka osjeti kao da se oslobodio nekakve ogromne stijene koju je privezanu za leđa bio prinuđen da nosi dugo vremena. Osvrnuo se naokolo i na pješčanoj obali iza njega mogao je jasno da vidi majku i svoje zamkove od pijeska. Napokon, nakon svih godina prezira i bježanja od mora, bio je tu. I mada je sve ovo bilo razarajuće bolno za njega, nakon mnogo godina napokon je skupio hrabrosti da se suoči sa morem. Skupio je hrabrosti da posegne u prošlost i iskreno zaplače. Najzad je ponovo bio slobodan. Slobodan od prezira. Suze su mu se stapale sa olujnom kišom koja je neprestano lila.

U središtu velike morske uznemirenosti i surove ljetne oluje, čovjek srebrnosive kose nakon mnogo godina najzad je pronašao unutrašnji mir.

Konačno je uspio da oprosti moru.

 

Zlatan Mrkonjić

Zlatan Mrkonjić

Zlatan Mrkonjić, rođen 19. 08. 1992. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina.

Završio gimnaziju ”Ismet Mujezinović” u Tuzli.

Trenutno je redovni student Filozofskog fakulteta također u Tuzli.

Studira Engleski jezik i književnost. Pisanjem se bavi u slobodno vrijeme.

Piše isključivo prozu (kratke priče), većinom na bosanskom jeziku.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

LJUDI I VRIJEME: Ćazim Lukač (VII dio)

Formiranje Koordinacionog tijela SDA Budući da je Sulejman Ugljanin pobjegao za Tursku da bi izbjegao hapšenje, to je stranka SDA Sandžaka bila u potpunom rasulu i da bi se njen rad oživio i nastavio Ugljanin iz Ankare šal...
by Redakcija
0

 
 

Hadžem Hajdarević gostovao na Cetinju

ODRŽANA PROMOCIJA ,,ARABESKE OD VODE” (RUBAJIJA) HADŽEMA HAJDAREVIĆA NA CETINJU Piše: Božidar Proročić Juče je 12 septenbra u 19 časova u prostorijama JU Narodna biblioteka i čitaonica ,,Njegoš” održana promocij...
by Redakcija
0

 
 

Osvrt na ”Arabeske od vode” Hadžema Hajdarevića

OSVRT  NA ,,ARABESKE OD VODE” (RUBAJIE) HADŽEMA HAJDAREVIĆA Piše: Božidar Proročić Hadžem Hajdarević poznati pisac iz Sarajeva već dugi niz godina čitalačku publiku uvjek iznova iznenadi i fascinira  svojom poezi...
by Redakcija
0

 

 

LJUDI I VRIJEME: Ćazim Lukač (VI dio)

SLUŽBENA BILJEŠKA Sa razgovora koje su vodili predstavnici stranke SDA za Crnu Goru sa predsjednikom Republike Crne Gore mr. Momirom Bulatovićem i njegovim saradnicima dana 09. 03. 1994. god. Razgovor se vodio u kabinetu pre...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

LJUDI I VRIJEME: Ćazim Lukač (V dio)

Hapšenje čelnika SDA Zbog opšteg straha koji je vladao među svim Muslimanima u Crnoj Gori, mnogi su se ljudi potajno naoružavali. Među njima su bili i čelnici i članovi stranke SDA, pa su zbog pronađenog naoružanja i ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona