Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

16. Februara 2014.
 

Zlatan Mrkonjić: Panta Rei

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Sjedio je sam na klupi jednog popodneva i osmatrao već neko vrijeme. To je bilo protivno njegovoj prirodi, jer inače nije pronalazio vrijeme za osamljenost i pomnije analiziranje stvari. Predivan jesenji dan, mislio je… U zraku se osjećala mirnoća. Lagani vjetar manipulisao je zlatastožutim lišćem noseći ga te na jednu, te na drugu stranu puteljka. Iako je jesenje sunce bilo okupalo okolinu svojom toplotom, zima se osjećala u zraku. Prikradala se, uporno nagovarajući svoju prijateljicu jesen, koja je bila dosta blaže naravi i poprilično popustljivije prirode, da se odseli. Zima je bila samouvjerena i znala je da će uspjeti u tome. Svake godine je tako.

Nije obraćao pažnju na vrijeme, niti je pogledom hvatao ručni sat, što je isto bilo veoma protivno njegovoj prirodi. Rijetko se opuštao i zaustavljao na jednome mjestu. Ni sam nije znao, ili nije želio da zna, otkad je to bilo tako. Rijetko se osamljivao. Još rjeđe se zaustavljao na mjestima poput ovog: usamljenih drvenih klupa. Ova, na kojoj je sjedio, bila je iznimna. Naime, odisala je nedokučivom ljepotom. Što je činilo to mjesto tako posebnim bilo je prekrasno plavetno jezerce koje se nalazilo nedaleko ispred klupe,  u kome su se često kupali sunce i labudovi, a katkad i omladina i starci. Ta drvena klupa, sa svom svojom raskošnom ljepotom i okruženjem koje je pružalo dom nostalgiji, svjedočila je mnogo tomu. Na ovom mjestašcetu prolivane su suze obojene srećom i patnjom. Na ovom drevnom mjestu na hiljade različitih priča je ispričano.

Vjetar je sada jače zapuhao, malo ga trgnuvši iz razmišljanja, vrativši ga nazad u stvarnost. Jedan zlatnožuti list se, nošen tim iznenadnim naletom vjetra, brzopleto plešući zaustavio na njegovoj već prosijedoj crnoj kosi. On ga gotovo pa nesvjesno skloni. Daleko negdje čuli su se prigušeni zvukovi automobila, a negdje sa njegove desne strane mogao se čuti daleki žamor dječije igre. Sada je postajao svjesniji svoje osame, svoga višesatnog sjedenja… Najednom je znao: na ovu klupu nije nabasao slučajno.

Njegova priča  bila je bolnog ukusa- toga je bio svjestan. To je bio razlog zašto nije volio osamljivanje: bježao je. Bježao od samoga sebe. Bježao od svih njemu poznatih, osamljenih mjesta poput ovog, duboko negdje u sebi znajući i zašto.

Sada je napokon još nečega bio svjestan: od samoga sebe se ne može pobjeći. Naše priče nas uvijek sustignu. Istini za volju, one su stalno tu, sa nama, unutar nas. Negdje duboko u svome umu godinama je skrivao to jedno sjećanje, ali je sada, zarobljen samim sobom , bio prisiljen da ga potraži. Sada je bio okovan milim, mada bolnim sjećanjima- okovan nostalgijom koja je na tom mjestu živjela. Godinama je sanjao tu drvenu klupu sto je gledala na malo jezerce u kome se sunce kupalo. Godinama su ga neumorno proganjali takvi snovi- snovi o klupi na kojoj je sada sjedio… Njemu dobro poznatom mjestu.

Sanjao bi sebe i nju, u cvijetu mladosti, kako sjede na njoj, zagrljeni, dok posljednje zrake sunca lagano umiru na zapadu. U snovima je još uvijek mogao osjetiti njenu blizinu, njenu toplinu. Imao je priliku koju mu stvarnost više nije nudila:  da kao nekad njegovi prsti uživaju igrajući se njenom kosom ; da se izgubi u njenim zelenim očima i naslađuje njenim riječima i usnama. Neizmjerno je volio te snove, iako bi mu u sukobu sa svakim narednim jutrom obećavali gorku bol.

Sada, mnogo godina kasnije, na klupi je sjedio sam. Vremena su se promijenila, i sve u okolici je pod pritiskom godina na neki način bilo promijenjeno. Velikog javorovog stabla koje se nekad nalazilo sa desne strane klupe više nije bilo. Pogledom je preletio preko jezera i primijetio  tri omanje jednobojne, modernije zgrade kojih prije nije bilo tu. Pločnik ispred klupe kojim su prolaznici hodili je također bio drukciji- ne više onako skroman kao prije. Čak ni samo jezero nije bilo isto kao nekada kada je onako pun života sjedio sa njom i posmatrao ga. Nije znao zašto, ali nije mogao a da ne primijeti da je vrijeme ostavilo svoj trag i na samom jezeru.  U tim trenucima iznenadno mu sinu  jedna poznata Heraklitova misao koju je upio još u srednjoj školi, na času filozofije:Panta Rei. – Sve teče. Sve se mijenja. Ništa ne ostaje neizmijenjeno. Samo promjena je stalna. Vječna.

 ***

Prošlo je barem tri sata, pomisli. Kao da je uopšte važno. Primijetio je da sunce sve više bježi ka zapadu, odnoseći dan za sobom. Sada je već bilo kasno popodne.  Neko vrijeme posmatrao je prolaznike dok su prolazili pored njega. Većina njih su samo prolazili, ne okrećući se ni da ga pogledaju. Kao da nije bio tu. Neki bi ga pak nakratko pogledali i nanovo okrenuli glavu. To su uglavnom bili roditelji koji su šetali sa svojom djecom. Oči su im sijale od sreće. To je bila sreća koju on nikada nije spoznao: porodica. Djeca. Nekada je i on maštao o porodici, o svojoj budućoj djeci. Bio je veoma mlad kada je o tome razmišljao. Neki od prolaznika koji su ga danas zapazili kako sjedi su se, pak, vracali nakon nekog vremena. Možda je to bilo i nakon sat-dva, nije bio siguran… Ali primijetio je da su ga ti prolaznici koji su se vraćali gledali čudno, vjerovatno se pitajući šta je on i dalje radio na jedno te istoj klupi sam… Ne bi mogli razumjeti značaj ovog mjesta, ove klupe za njega. Samo su mogli nagađati, kako to ljudi obično i rade.

Misli su ga ponovo odvele u prošlost. Tamo mu je bilo ljepše, prijatnije. Tamo je bio sretniji. Sjećao se svoje mladosti. Sjećao se nje. Iako je to bilo prije veoma mnogo vremena još i sada je mogao da osjeti miris njene kože, njene kose koja ga je uvijek fascinirala. Prisjećao se kako su šetali pored plavog jezera koje je sada posmatrao… Hodili su ovim istim pločnikom, iako je sada bio nemalo drukčiji nego prije. Još se sjećao svakojakih sitnica kojim bi joj izazvao osmijeh na licu. Bio je veoma domišljat.

Gotovo svakim danom bi se njih dvoje zaustavili na ovoj klupi i zurili u jezero. Često bi samo tako zurili, ne izustivši ni riječ. Bili su sretni bez da su i o čemu razgovarali. To je bila ona sreća, onaj posebni, nedokučivi osjećaj kada sa voljenom osobom ne morate ni riječ progovoriti, a ipak se osjećate sretnima, potpunima- željeli biste da taj trenutak nikada ne prodje, da vrijeme stane. No tada je bio isuviše mlad da bi znao da život donosi mnoge nepredviđene stvari. Bio je isuviše mlad da bi tada shvatio da se stvari ne odvijaju uvijek onako kako mi to želimo i zamišljamo. Onda nije želio da razmišlja previše o životu i budućnosti. Bio je sretan, i to je bilo najvažnije. U ono vrijeme nikada ne bi pomislio na to da bi njihovoj ljubavi mogao doći kraj. Nikada mu u tim godinama nije bilo ni na kraj pameti da bi jednoga dana u svojim četrdesetim, već prosijede kose, sjedio na istoj klupi sam, bez ikoga. Nikada.

Ponovo se prenu iz razmišljanja. Suze potaknute patnjom koja ga je godinama uhodila sada su nesvjesno izranjale iz dubina njegovih nebeskoplavih očiju. Kao da su se godinama skrivale negdje u njemu i čekale, pripremale se za svoj neizbježni veliki pohod. Plakao je svjestan toga da se od samoga sebe ne može pobjeći. Njegova priča bi ga sustigla prije ili kasnije, ali zasigurno : kao što noć sustiže dan, kao što zima samouvjereno sustiže i porazi svoju popustljivu prijateljicu jesen svaki put.

Nastavio je sjediti, puštajući sjećanja i suze da naviru, dok je popodnevno sunce polagano tonulo na zapad te naposlijetku srebrni mjesec počeo pokazivati svoje blistavosjajno obličje, ukrasivši jezerce svojim sjajem. Kada je pala potpuna noć, čovjek prosijede crne kose otišao je.

Stara drvena klupa sa pogledom na jezero ostala je ista i poslije toga: nedokučiva u svojoj iznimnoj ljepoti i tajnovitosti.  Ostala je usamljena, isčekujući…  Čekala je nove priče. Sve u okolici sada je bilo mirno. Sve sem vjetra. Puhao je sa velikom žestinom, nagovještavajući dolazak zime svojim uzburkanim naletima. Okolica je, međutim, bila toliko mirna i pusta da bi neko dobro usredsređen mogao razumjeti vjetar. U njegovom nemirnom glasu mogle su se nazreti dvije riječi, koje su neprestano odjekivale sada potpuno mračnom okolicom: Panta Rei. Sve prolazi. Samo promjena je stalna.

 

Zlatan Mrkonjić

Zlatan Mrkonjić

Zlatan Mrkonjić, rođen 19. 08. 1992. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina.

Završio gimnaziju ”Ismet Mujezinović” u Tuzli.

Trenutno je redovni student Filozofskog fakulteta također u Tuzli.

Studira Engleski jezik i književnost. Pisanjem se bavi u slobodno vrijeme.

Piše isključivo prozu (kratke priče), većinom na bosanskom jeziku.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Nermin Begović: Slaven

Nermin Begović   SLAVEN   „Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla.“. Ovako počinje priča o Jobu, čovjeku koji je imao silno bogatstvo ...
by Redakcija
0

 
 

Emina Jusufović: Stjuardesa

Emina Jusufović   STJUARDESA . Lijepo je, kažu, kada se čovjek probudi rano ujutro pa se onako od srca nasmije. Hem, što je lijepo, a, hem, što je zdravo, kažu. Onako za dušu dobro dođe, pročisti te taj smijeh a d...
by Redakcija
0

 
 

Vlado Jović: Odgoj i higijena ruku obitelji Kulenović

Vlado Jović   ODGOJ I HIGIJENA RUKU OBITELJI KULENOVIĆ   Ademir Kulenović zvani Žmirke nemalo se iznenadio kada je od oca dobio šamarčinu zbog koje ne samo da mu se zamračilo pred očima, već je vidio i sve zv...
by Redakcija
0

 

 

Mirjana Štefanicki Antonić: Procvala samonikla bulka

Mirjana Štefanicki Antonić   PROCVALA SAMONIKLA BULKA     ,,Misli te uvek odvedu do mesta gde ti je srce ostalo.”   Fjodor Mihajlovič Dostojevski     Jutros mi je procvala, samonikla, crvena bulka, u žardinj...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Beloruska narodna bajka Ivan Prelepi i knez Ladimir

ИВАН ПРЕЛЕПИ И КНЕЗ ЛАДИМИР Белоруска народна бајка   Извор: Златна птица: белоруске народне бајке / приредио и предговор на...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona