Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Proza

27. Avgusta 2014.
 

Zlatan Mrkonjić: Ukrotitelj sjenki (Počeci zla)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Vazduh zemlje ljudi u posljednje vrijeme bio je neobično težak. Kao da ga nešto ili neko lagano truje. Bića na zemlji promijenila su se, postala čudna… Životinje kao da su u stalnom bijegu, bježeći od bilo kakvog zvuka kao da su smrtno preplašene. Vukovi nisu više ono što su nekada bili. Ne dočekuju i ne okružuju ljude u čoporima kada ih susretnu. Ono što je najčudnije jeste to da vukovi bježe od ljudi. I ne samo vukovi. Smeđi krvoločni medvjedi, tigrovi, lavovi i ostali predatori- svi bježe opijeni strahom. U posljednje vrijeme, ljudi su primijetili, sve se promijenilo. Čak i biljke više nisu zelene kao što su nekada bile. Stabla, trava i cvijetovi poprimili su nekakvu beživotnu boju. Iz dana u dan postaju sve bljeđi, kao da umiru, pretvaraju se u ništavilo. Stari ljudi počeli su da propovijedaju priče o drevnom zlu. O zlu vremena davnih, koje je po njihovim riječima opet počelo da pušta korijenje u zemlji smrtnika. Kako je vrijeme prolazilo, i sami ljudi su postajali čudni, počeli su da se mijenjaju zbog straha koji im se uvlačio pod kosti.

Šuma Šapat, koja je nekada bila predivno mjesto puno vodenih izvora i rijeka, puno raznobojnog i mirisnog bilja koje se nije moglo pronaći nigdje drugdje na planeti, puno mirnoće i harmonije, u posljednje vrijeme sve više gubila je svoju blistavost. Iznad šume, na planini Ponoćna sjen, veliki kralj Vajzen postajao je sve više zabrinut. I ne zbog malog razloga. Naime, on je kralj cijeloga ljudskog roda, svih zemaljskih klanova. Izabran je da svima upravlja. Žmarci i užasni nemir ga podilaze čim mu glavom prođe misao da su milijarde ljudskih života, sudbine svih ljudskih klanova, u njegovim rukama. U posljednje vrijeme strah ga ne napušta. Zamaglio je njegovu moć rasuđivanja, njegov um. Nešto nije uredu. Nešto užasno se bliži. Svaki njegov damar to osjeća. Strah koji je obuzeo njega uvukao se pod kožu svakog čovjeka.

Ali, njegov strah je bio puno veći. Znao je da niko drugi nije toliko prestrašen kao on. Upravo zbog toga što je kralj, bio je preplašen zbog toga nečega što dolazi… Teret cijeloga čovječanstva nosi na leđima poput velikih stijena. Njegov strah skup je strahova svih ljudi.

Klanovi su počeli da se okupljaju, da se zbližuju… Mnogi pripadnici raznih plemena dolazili su u mjesta bliža kralju, vjerujući da su tu sigurniji… Verdini su još prije nekoliko godina došli iz dalekog sela Grumen baš radi tog razloga. I ne samo Verdini… Sen’melani, Rubini, Delmi…

Čak su i Lagrioni, nomadi, odlučili da se zaustave u selu Skrivena dolina, koje se nalazi ne više od pedeset kilometara od šume Šapat, od Ponoćne sjeni. Kralj je svakodnevno primao posjete poglavara klanova, sa zahtjevima da se svi klanovi zbliže… Nekoliko posjetilaca bili su pripadnici klana Flejmaren, koji se krvnom zakletvom obavezaše kralju da će braniti Kraljevstvo zemlje smrtnika. Kralj Vajzen je zbog ove posjete bio dosta rasterećen, jer klan Flejmaren je bio poznat po oštroumnosti, snazi, moći i ponosu svojih ratnika. Flejmareni su bili visoko na vrhu, iznad svih klanova. Jednom prilikom Lagrioni su pokušali da u nadmetanjima pokažu da su snažniji od Flejmarena, ali su na kraju ipak prihvatili dugovijekovnu istinu: Flejmareni su bili nepobjedivi. Kralj Vajzen se upravo uzdao u njih, i u još nekoliko ratnički nastrojenih klanova poput Lagriona, Verdina i Sen’melana. Pozvao je Flejmarene, Lagrione i još nekoliko ratnih klanova u šumu Šapat, da čuvaju zidine zamka na planini Ponoćna sjen kada se zlo koje se svima uvlačilo pod kožu napokon pokaže.

Iako to zlo još nije bilo izašlo na vidjelo, njegova aura osjetila se i zavlačila pod kosti svih smrtnika, u njihovu srž.

Naredne godine bile su kobne po životnu energiju na zemlji. Zelenila više nigdje nije bilo. Životinje su nestajale, kao vjetrom odnešene u zaborav. Hrane je bilo sve manje. Otrov koji je godinama prije počeo da truje Kraljevstvo zemlje smrtnika sada je bio sve zatrovao. Stabla šume Šapat su okamenila, postala beživotna. Planina Ponoćna sjen pretvorila se u led. Zemlja je svugdje postala hladna. Sela su bivala napuštena zbog toga što su se ljudi selili i zbližavali u područjima najbližim kralju, gdje su se prethodnih godina većina klanova i plemena okupili da žive u zajednici. Uskoro se zlo, koje je davno počelo da truje Kraljevstvo zemlje smrtnika, konačno pokazalo.

Zemlja smrtnika toga dana ostala je bez sunca. Nebo je bilo mračno, tamnije od mastila. Neprirodna grmljavina presijecala je vazduh. Gavrani su ometani munjama letjeli bez pravca i cilja. Kao i uvijek, njihova misija bila je da donesu zlu kob, da budu saputnici nesreći.

Nebo se najednom iznad zamka vrhovnog kralja Vajzena otvorilo, i iz otvora su počela da izlijeću sjenovita čovjekolika obličja. Snažni vjetar koji je puhao lomio je beživotna stabla šume Šapat. Ljudi su bježali na sve strane, u panici. Gledali su u otvor na nebu, pitajući se kakvo zlo će sa njega da se spusti… Pitali su se jesu li to bili zadnji otkucaji srca Zemlje. Tlo je počelo podrhtavati. Nebo se pretvorilo u more munjevitog mastila, ali kiše nije bilo. Ni kap kiše nije pala. Vrhovni klanovi, među njima Flejmareni i Lagrioni, već su bili u podnožju planine Ponoćna sjen, u svojoj misiji odbrane vrhovnog kralja i čovječanstva.

Zatim je svačiju pažnju privuklo veliko obličje na nebu. Bila je to ogromna sjenovita sablast, ptica, poput velikog gavrana, samo strašnija i ružnija… I nije bila sama. Na stotine, hiljade istih ptica letjele su prema zemlji, unoseći svakome strah svojim unezverenim krikovima koji su bili glasniji od grmljavine. Stvorenja su bila potpuno crna izuzev očiju i kljuna. Kljunovi su im bili narandžaste boje, a oči su im bile plamenocrvene. Na hiljade, stotine hiljada užasavajućih ptica spustiše se na zemlju, okruživši planinu i šumu Šapat. Mnoga beživotna stabla pod pritiskom njihovih kandži slomiše se i padoše na zemlju… Kao da im je njihova težina zadavala zadnje udarce.

Zatim se nebo na još nekoliko mjesta otvori i iz njih počeše da izlijeću još veće aveti… Ali ovo nisu bile ptice. Ove sablasti ličile su na ptice samo zbog velikih krila: bile su crne poput ogromnih ptica koje maločas na zemlju sletješe. Glava im je bila slična gušterovoj, a cijelo obličje bilo im je izbrazdano paralelnim linijama. Oči im se nisu mogle razaznati, bile su crna udubljenja i stapale su se sa ostatkom njihovih obličja. Leteća stvorenja bila su dosta veća od ptica koje su maloprije slijetale na zemlju.

Na njima se naziralo još nešto: bile su to sjenke. Sjenovita obličja jahala su na ovim stvorovima, usmjeravajući ih na zemlju. Dok su ove velike aveti slijetale, ljudi su samo nakratko, brižljivo pogledavali crne ptice koje su maločas ispunile svaki pedalj zemlje oko njih… Sada su ljudi vidjeli da su i sa ptica silazile sjenke. Sa svake od ogromnih crnih ptica silazilo je po nekoliko čovjekolikih sjenki na kojima su se samo nazirale žute oči i razvučen osmijeh. Svaka od sjenki bile su pretežno iste: iste visine, veličine i boje. Sve su imale isti, zlobni smiješak zbog kojeg se plač djece i ljudi sada prolamao otrovanim vazduhom zemlje. Jak vjetar prostruja šumom i duž planine, natjeravši ljude da pogledaju prema nebu… Oni onda shvatiše da je to bio vjetar izazvan krilima nekoliko gigantskih gušterolikih stvorenja koja su sada bila bliže tlu. Na kraju se i ona spustiše na zemlju.

Veliki krilati stvorovi stajali su nasuprot prvim redovima ljudskih ratnika: Flejmarena, Lagriona i Sen’melana. Prvi redovi ratnika zemlje bili su najmoćniji klanovi, a među njima i najprobraniji ratnici iz drugih klanova. Stajali su hrabro, ne skidajući prokoseći pogled sa stvorenja. Na gigantskim stvorenjima u prvim redovima još uvijek su sjedile sjenke. Bila su to sjenovita obličja ljudskog oblika koja su se znatno razlikovala od ostalih sjenki po visini i obliku. Gigantskih gušterolikih stvorenja  bilo je ukupno deset, a na svima njima sjedile su sjenke koje su izgledale moćnije od ostalih sjenki iza njih. Ljudi pretpostaviše da su to bili poglavari. Iza poglavara protezali su se redovi velikih crnih ptica, a iza njih, najzad, bilo je mnoštvo sjenki istog oblika i visine. Poglavari Flejmarena, Lagriona i Sen’melana, svi u crvenim oklopima Kraljevstva zemlje smrtnika, istupiše i krenuše prema poglavarima sjenki. Istog trenutka, poglavari sjenki sjahaše sa leđa ogromnih zvijeri i uradiše isto. Jedna od sjenki koja je, primijetiše ratnici, bila visočija i imala dugi plašt koji se vihorio pod pritiskom vjetra, istupila je ispred ostalih sjenki. Zatim, kada se približila ratnicima, tamnim, beživotnim očima počela je da zuri u njih.

Užasavajuća sjenka piljila je u crvene ratnike Zemlje neko vrijeme, a zatim se njen smiješak razvuče u veliki podmukli osmijeh, a u njenim ustima nije bilo ništa osim tmine. Sjenka prozbori: ”Došli smo na zapovijed gospodara Zemlje čuvara sjenki. Imamo naredbu da uništimo kraljevstvo ljudi i zavladamo ovim svijetom. Naša namjera je da vas sve usmrtimo i odvedemo u Zemlju čuvara sjenki. Ovaj svijet će da pripadne sjenkama.”

Poglavar ljudskog klana Flejmaren, neustrašivi legendarni ratnik po imenu Valman, sa hrabrim smiješkom uzvrati: ”Sjenko, je li misliš da će biti tako lahko poraziti nas ? Koliko vidim, vi ne posjedujete ništa drugo do armiju ovih ružnih gušterolikih stvorenja, ptica i beživotnih sjenki… Kako mislite da ćete osvojiti ovaj svijet ?”

”Očigledno nas potcjenjuju, Valmane”, začu se mirni glas poglavarke klana Lagrion, a ostali crveni ratnici zemlje poređani u redovima armije iza njih se nasmijaše. Poglavarka Lagriona, graciozna, vitka žena srednjih godina, duge crne kose, predivnih plavih očiju i hladnokrvnog lica zatim izvadi veliki nož i baci ga brzinom lukom odposlane strijele. Visoka sjenka koja je maločas progovorila okrenu se kada začu krik, i viđe da je drška noža virila iz glave njegovog gigantskog krilatog stvora. Gušteroliki krilati stvor se uz teturanje i sve tiše vapaje baci na zemlju i života iz njega nestade.

Ljudski ratnici se sada opet na trenutak nasmijaše. Poglavarka Lagriona samozadovoljno se obrati sjenki: ”Vidiš, neće biti lahko”.

Sjenka se nije uznemirila.

”Znači tako”, reče visoka sjenka jezovitim glasom, a zatim podiže dugoprste sjenovite šake u zrak, formirajući od prstiju mali krug. U krugu se počela stvarati crvena svjetlost čiji je obim sve više rastao. Ljudski ratnici su sada ukočeno i zabrinuto posmatrali ovaj prizor. Sjenka se grohotom smijala, dok se krug crvene svjetlosti pretvarao u ogromni vatreni mač.

”Dosta je bilo, Lesaar.” Neko iza visoke sjenke prozbori. Glas je bio hladan, oštar i neumoljiv. Sjenka po imenu Lesaar se okrenu i zausti da nešto kaže, ali ga oštri glas opet prekide ”Lesaar, želiš li da te pretvorim u ništavilo ? Ako je to tvoja želja, ja ću ju rado ispuniti.” Sjenka zatvori tminom ispunjena usta. Samo tiho izusti. ”Žao mi je, gospodaru”.

Ljudi u prvim redovima se sada pogledaše. Vazduh je podrhtavao između njih. Daleko iza neprestano se prolamao zvuk plača djece. Vjetar je bio neobično hladan. Nebo je i dalje bilo more mastila, a munja je bila jedini izvor svjetla. Prilika duge oštre crne kose prilazila je smrtnicima. Bila je visoka. Na rukama je, primijetiše ljudski poglavari, umjesto noktiju imala ledenice. Njen crni plašt vihorio se na vjetru dok je prolazila između redova sjenki, crnih ptica i prilazila mjestu gdje je sjenka po imenu Lesaar stojala. Ratnici zemlje u čudu primijetiše, kada je napokon prišla na tri metra razdaljine, da je visoka sjenovita prilika u desnoj ruci nosila veliki mač čija je oštrica prosipala svjetlost. Prostrijelila je Lesaara hladnim pogledom, a on se istog trenutka udalji i pridruži ostalim sjenkama. Sada je visoka prilika crne kose zurila u prve redove ratnika zemlje. Zlobno se nasmiješi, i hladnim, mirnim glasom reče: ”Ja sam Unalak, gospodar Zemlje čuvara sjenki. Izazivam vašeg vrhovnog poglavara, kralja, ma ko to bio, na borbu. Je li dovoljno hrabar da pristane?”

Dugokosa crna prilika sa sobom je donijela neizdrživu hladnoću. Ratnici Zemlje su uprkos čvrstim crvenim oklopima i šlemovima otpornim na hladnoću drhtali, a lica su im već bila hladna i čvrsta poput riječnog kamena. Niko od ratnika Zemlje nije nosio štit. Naime, pripadnici ljudske rase bili su veoma vješti ratnici. U borbama su koristili mačeve i noževe. Štit nikada nije bio dio njihove ratne taktike, jer su sve snage koristili za napad. Mačevi su im bili teški i izvanredni, tako da su njih koristili i za neophodnu odbranu. Svi su pretežno imali zapanjujuće reflekse, tako da su bili vješti i u uzmicanju od napada. Oni koji su koristili noževe u borbi, među prvima Lagrioni, bili su najbrži zemaljski ratnici, a ujedno su imali i najbolje reflekse i najpreciznije zamahe. Poglavarka Lagriona, Selena, pored kralja Vajzena i Valmana, poglavara Flejmarena, bila je najmoćnija ratnica Zemlje.

U očima ratnika Zemlje sada se nazirao skriveni plamičak straha. Ratnici prvih redova su ga suviše dobro sakrivali. Nakon duže, smrtno napete tišine, Unalak podrugljivo progovori: ”Kakvu ste kukavicu izabrali da vas vodi ? Mogao je makar da skupi hrabrosti da bude danas sa vama, na bojištu…” Ali istog trenutka kada izgovori ove riječi, njegovi refleksi ga spasiše od brzog noža koji je toliko hitro prostrujao zrakom da ga niko drugi nije ni osjetio dok se Unalak nije pomjerio da ga izbjegne. Nekoliko vlasi Unalakove oštre crne kose padoše na tlo. Nož mu je sjenovito lice samo okrznuo. Krv boje leda poteče niz njegove sjenovite obraze. Ljudi su sada donekle i razumjeli zašto je u Unalakovoj blizini bilo samrtnički hladno. Njegova krv bila je otopljeni led.

Glasne riječi dopriješe odnekle iz redova ljudskih ratnika : ”Suviše sam mudar da bi pokazivanjem sebe potcijenio neprijatelja, i tako ugrozio život vlastitog kraljevstva.” Glas se prolamao kroz redove armije ratnika Zemlje, približavajući se Unalaku.

”To je bio nož klana Lagrion, najoštriji i najopasniji nož svih svjetova”, reče glas. Zatim kralj konačno dođe do prvih redova svoje armije, do Flejmarena i ostalih, a potom se  podrugljivo nasmiješi i doda: ”Tako mi ovih crnih nebesa iznad, mislim da je onaj nož opasniji od tog  svijetlećeg mača što ga držiš…” Kralj Vajzen je na sebi nosio crveni oklop i šlem, kao i svi pripadnici njegove armije. Ni on nije imao štit, što je dovoljno govorilo o njegovim vještinama mačevanja i njegovoj brzini. Vajzenova duga riđa kosa i brada kao da su svijetlile mračnim okruženjem. On zatim progovori još ozbiljnijim tonom: ”Unalak, je li tako bješe? Kunem ti se krvlju svih ljudi da ću te još danas poslati natrag u Zemlju čuvara sjenki, ako ne odlučiš da sam povučeš svoju armiju sjene. To je sve što ti imam reći.” Kosa mu je poput Unalakove plesala s vjetrom.

Kralj je veoma dobro prikrivao strah. Njegov glas bio je savršeno miran. Unalak je sve vrijeme mračno zurio u Vajzena, kralja Zemlje smrtnika, a zatim se zlobno zakikota. Iza njega, među redovima sjenki, prolamao se zlobni grohot od kojeg je ratnike zemlje i ostale pripadnike ljudskoga roda hvatala jeza. Bio je to grohot strašniji od mračnog neba iznad. Strašniji od bilo čega što su kralj Vajzen i njegovi ratnici ikada čuli. Snažna grmljavina najednom je potresla nebesa i zemlju. Crne ptice u redovima sjenki prkosile su joj neumoljivim krikovima.

Unalak se nasmija, a njegova duga crna oštra kosa najednom poleti prema kralju Vajzenu. Nekoliko ratnika Zemlje iz prvih redova krenuše da zaštite Vajzena, ali im kralj brzim pogledom naredi da se udalje, dajući im do znanja da je to njegova borba. Kralj Vajzen kao da je očekivao ovaj napad. Izmaknu se od napada Unalakove oštre mračne kose, i potrča prema njemu. Vajzen je nevjerovatno brzo trčao prema Unalaku. Ovaj ga je čekao sa zlokobnim smiješkom. Vazduh oko njih drhtao je od zlobe. Svaki pogled bio je uperen u njih dvojicu. Vajzen dođe nadomak Unalaka i zamahnu svojim dugim čeličnim mačem prema njegovoj glavi. Unalak nestade kao vjetrom odnešen i pojavi se iza Vajzena, obmotavši ga njegovom dugom kosom. Sjenkino lice odavalo je samozadovoljstvo, ekspresiju zabave. Kralj, međutim, izvadi ustima još jedan nož koji mu je bio sakriven u futroli pri vrhu oklopa, i prereza Unalakovu kosu. Ovaj se, namršten i iznenađen, pomače nekoliko koraka nazad. Kralj Vajzen se sada smijao. Okruženjem je strujao zvuk krikova ogromnih crnih ptica i drugih sjenovitih stvorova, koji su na taj način prizivali Vajzenovu smrt. Vjetar je na sve strane nosio prizvuke vapaja, plača i straha. Na nebu su se vidjeli vrtlozi, iz kojih su sjenke još uvijek izlazile i pridruživale se Unalakovoj armiji. Zatim kralj Vajzen ponovo potrča prema Unalaku, svjestan da sada mora da napravi pravi potez. Izvadio je nekoliko malih noževa i bacio ih u njegovom pravcu. Unalak iz svojih prstiju odposla ledenice koje se sudariše sa Vajzenovim noževima. Razjaren, Vajzen je trčao prema gospodaru Zemlje čuvara sjenki, uzdajući se opet u svoj dugi čelični mač. Savladali su ga bijes i strah, a to nije smio dopustiti. U trenutku kada je nepromišljeno krenuo u napad, znao je da je to bio njegov kraj. Unalak se izmače od njegovog napada, a zatim po prvi put zamahnu čudnovatim mačem koji je prosipao svjetlost. Svjetlost koja se prosu sa njegove oštrice obuze Vajzena, i iskasapi ga poput mnogobrojnih oštrih žileta. Kralj Vajzen uz vapaje i bolne povike pade na koljena. Unalak se grohotom nasmija, te još jednom zamahnu mačem, odaslavši prema kralju Zemlje smrtonosnu svjetlost.

Kralj Vajzen stigao je samo da podigne umorni, samrtnički pogled, ne da bi uočio svjetlost mača koja je dolazila po njegov život, već da bi pogledom svojim vojnicima koji su stojali nedaleko od njega rekao da mu je žao što nije uspio. Njegovi vojnici su mu uzvraćali očajničkim, beznadežnim pogledima, ne mogavši da povjeruju prizoru koji su posmatrali. Svjetlost mača raskomada kralja Vajzena, čiji se dijelovi tijela obojeni krvlju rasuše po hladnoj, tvrdoj zemlji. Unalakova armija sjenki opet se pretvarala u zlobni grohot. Flejmareni, koji su bili u prvim redovima ratnika Zemlje, znali su šta ih slijedi. Bila su to dva izbora: uzaludna borba ili propast. Od dva zla morali su da izaberu manje i pribjegnu pod čuvstvo nade. Kralj Unalak vrati svijetleći mač u korice, a armija sjenki zatim krenu prema ljudima, kao da je to upravo bio znak za napad.

Svoj prvi poraz od mnogih koji su uslijedili armija ratnika Zemlje doživjela je tog dana. Smrt kralja dotukla je čak i poneka srca ratnika u prvom redu armije ljudi. Nakon što je kralj ubijen, a Unalak nestao sa bojišta, armija sjenki i gigantskih gušterolikih stvorova sa kojima su došle napade armiju smrtnika.

Borba je trajala danima. Nebo je ostalo mračno, a naznaka da će grmljavina i munje da prestanu nije bilo. Puhao je još snažniji vjetar. Na sve strane šikljala je krv, obojivši smrznutu zemlju u crveno. Najistaknutiji od ljudi bijahu Flejmarenski ratnici, koji su svojim tankim mačevima, vještim tehnikama i brzinom  nadmašivali svaku sjenku. Na stotine ogromnih crnih ptica koje su napadale oštrim narandžastim kljunovima odozgo pade pod mačeve Flejmarena, Lagriona, Verdina i Sen’melana, najsnažnijih ljudskih klanova. Na sve strane Flejmareni i Lagrioni uništavali su svoje sjenovite neprijatelje: Flejmareni mačevima, a Lagrioni svojim neumoljivim noževima. Čak su uspjeli da usmrte i nekoliko velikih krilatih gušterolikih stvorova, ali su upravo u borbi sa njima iscrpili gotovo sve atome snage.

Uprkos tome što su bili vještiji i jači, ljudi su gubili. Sjenke su, naime, i dalje pristizale iz otvora na nebu. Bezbroj njih spuštalo se sa neba i pridruživalo armiji sjenki. Njihov broj se nije smanjivao, a ljudi je ostajalo sve manje.

Valman, poglavar Flejmarena, uprljan krvlju i sada već umoran, okružen sukobima zaustavi se i pogledom u borbi pronađe visoku sjenku koja im se prva od svih predstavila. Sjenku koja je prva objavila smrt ljudima. Valman je bijesnim pogledom piljio u njega. Visoka sjenka Lesaar je svojim crvenim mačem uništavala po pet smrtnika, razbacujući ljudsko meso i organe na sve strane. Lesaar se luđački smijao dok je svoj crveni magični mač zarivao u ljudske ratnike. Valman ovim bi razjaren, i krenu prema njemu. Ovaj ga ugleda kada mu je prišao poglavar Flejmarena, i reče: ”Da, sa tobom imam neriješenog posla.”

Valman se luđački nasmija i krenu prema Lesaaru. Sjenka koraknu prema njemu i izmaknu se od oštrice mača koju je on silovitom brzinom namjeravao da zarije u njegov mozak. Sjenka se još nekoliko puta izmakla od njegovih napada, a zatim svojim crvenim mačem posječe Valmana po desnoj nozi. Ovaj ustuknu, bolno povikavši. Selena, poglavarka klana Lagrion, vadeći dugi nož iz srca jedne sjenke, viđe ovaj prizor, i hitro krenu prema njima. Ali Lesaar ju je vidio, i munjevitom brzinom odposla crvenu svjetlost koju je formirao ranije u oštru strijelu, probivši čelo iznenađene poglavarke Lagriona. Valman se na taj prizor potpuno razbijesni, i zaboravivši bol u nozi, pogođen stanjem afekta, ustade i kao potpuno zdrav posrnu ka Lesaaru. Ovaj ga preduhitri, i svoj crveni mač zari tik ispod njegovih grudi. ”Rekao sam ti, smrtniče, da se ne vrijedi opirati sjenkama”, Lesaarov glas bio je tih i neobično miran.

Valman je blijedo, na pragu smrti, zurio u njega. Sjenka uvrnu crveni mač i potom ga izvuče, i kada Valman ispusti svoj zadnji dah, ona se povuče iz borbe, ostavivši smrtnika da mrtav leži na krvlju obojenoj hladnoj zemlji.

Ljudi su bili poraženi. Kada slabiji klanovi ljudskih ratnika primijetiše da su poglavari Flejmarena, Lagriona i Sen’melana pali, oni se povukoše kroz šumu Šapat i utekoše. Žene i djeca su odavno već bili otišli put dalekih sela.

Prazno bojište izgledalo je poput smeđeg kolaž papira natopljenog svim nijansama crvene i narandžaste: krv, organi, žuč, sluz i mokraća bili su na svakom koraku. Poneke sjenke su još uvijek bile na bojištu, hraneći se krvlju smrtnika, mučeći preostale koji su se održali u životu. Preostale crne ptice redova sjenki su i dalje kružile iznad. Mračno nebo i grmljavina i dalje su vladali nebeskim svodom.  Sve to izgledalo je kao jedan veliki sajam patnje, mraka i najgroznijeg očaja.

Gospodar Zemlje čuvara sjenki poslije naredi svojim slugama da sruše Vajzenov zamak na Ponoćnoj sjeni, a umjesto zamka on cijelu beživotnu planinu pretvori u čvrsti led i načini je svojim zamkom.

Stoljećima kasnije Unalak je ostao u Ponoćnoj sjeni, gospodareći sjenkama i pokušavajući da osvoji cijelu Zemlju smrtnika iz nje. Ispred Ponoćne sjeni, umjesto velike srušene statue kralja Vajzena koji u desnoj ruci drži čelični mač uvis, Unalak izgradi ogromni sivi magični kamen i nazva ga Ta Sitris. Zatim naredi svom najodanijem i najsnažnijem slugi, sjenki Lesaaru, da počiva u njemu i usmrti svako ljudsko biće koje pokuša da priđe Ponoćnoj sjeni.

Ta Sitris upijao je sve što se dešavalo naokolo. Sve borbe sjenki i ljudi, svi vapaji i krvoprolića pisala su se na površini Ta Sitrisa. Kamen je bio poput hartije sa historijskim spisima, koja je svjedočila o snazi i moći Unalaka i njegovih sjenki.

Dešavalo se poslije da ljudi kroče pored ovog kamena, pređu nedozvoljenu granicu, i ovaj magični kamen bi istog trena bivao srušen udarom groma, a iznad njega bi se pojavio Lesaar, čuvar planine Ponoćna sjen. Kada bi Lesaar završio sa nesretnim smrtnicima, on bi svojom magijom ponovo formirao Ta Sitris, a zatim bi opet nastavio svoju stražu unutar njega.

Vremenom, ljudi je bilo sve manje. Odvažni ljudi i klanovi koji bi se usudili da prođu pored Ta Sitrisa sa ciljem da uđu u ledenu planinu i okončaju vladavinu Unalaka na mjestu su bivali ubijeni od strane Lesaara. Zemlja smrtnika počela je sve više da ulazi pod okrilje vladavine besmrtnih sjenki. Ljudi su se sve rjeđe približavali šumi Šapat.

Šumi, koja je nekada bila mjesto koje je vodilo kralju Vajzenu. Mjesto kojem se svako divio.

Ponoćna sjen postala je uporište zla, a moć gospodara Unalaka i njegovih sjenki samo je nastavila da raste.

Zlatan Mrkonjić

Zlatan Mrkonjić

Zlatan Mrkonjić, rođen 19. 08. 1992. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina.

Završio gimnaziju ”Ismet Mujezinović” u Tuzli.

Trenutno je redovni student Filozofskog fakulteta također u Tuzli.

Studira Engleski jezik i književnost. Pisanjem se bavi u slobodno vrijeme.

Piše isključivo prozu (kratke priče), većinom na bosanskom jeziku.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

O Skenderu Kulenoviću (1910-1978) iz Enciklopedije Bošnjaka Nazifa Veledara

U znak sjećanja, na Skendera Kulenovića, autora romana “Ponornica”, koji predstavlja najbolju književno-jezičku afirmaciju bosanskoga jezika, za godišnjicu njegove smrti (25. 1. 1978 – 25. 1. 2023), objav...
by Redakcija
0

 
 

40 godina od smrti Avde Hume – ENCIKLOPEDIJA BOŠNJAKA dr. Nazifa Veledara

HUMO, Avdo (Mostar, 1914 – Opatija, 24. 1. 1983), član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) od 1935. godine, vijećnik AVNOJ-a, član Glavnog štaba Narodnooslobodilačke vojske (NOV), potpredsjednik Zemaljskog antifa...
by Redakcija
0

 
 

Razgovor sa Markom Vešovićem: Porodica je najvažnija od svega na svijetu

Razgovori sa piscima: Marko Vešović   PORODICA JE NAJVAŽNIJA OD SVEGA NA SVIJETU   Iako već dugo živi u osami, pjesnik, prevodilac i polemičar, profesor Marko Vešović je zahvaljujući Faruku Dizdareviću prihvati...
by Redakcija
0

 

 

Radio Slobodna Crna Gora – 5

RADIO SLOBODNA CRNA GORA Ovaj projekat finansira Ambasada SAD u Podgorici. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su ovdje izneseni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Stejt dipartmenta/Vlade SAD. RADIO SLOBO...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Svetlana Radosavljević: Priča

Прича Данима тражим једну причу, а никако да је нађем.  Појави се као измаглица и само ме потсети да је део који тражим а онда ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange