Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Sjećanja

19. Aprila 2014.
 

”Evo, za Partiju dajem svoju krv. Osjećam kako iz mene toči…” – 70 godina od pogibije Hivzije Ćatovića (1944-2014)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Savo Joksimović: 70 godina od pogibije Hivzije Ćatovića (29. 04. 1944.)[1]

 

Hivzija Ćatović - poginuo 29. aprila 1944. godine kod Berana

Hivzija Ćatović – poginuo 29. aprila 1944. godine kod Berana

Kad je beranski bataljon stigao u Gornji Lužac, dočekaše ga seljaci sa zdravicama i dobrodošlicom. Neki borci, pa i komandant bataljona, dirnuti tom pažnjom, prihvatiše se vasojevićke prepečenice! Zagrijaše se i postadoše orni i za priču i za borbu! Naređenje komandanta grupe ostade nepročitano! Pade naređenje komandanta bataljona: Pravac Berane!

Raspoloženi i puni želje da ”slavu ugrabe”, borci halaknuše! Brzo pregaziše lužačko polje i izbiše na Bogavsko brdo. Sunce probija kroz maglu, koja se diže u pramenovima. Prvi borci malo zastadoše da bi se ostali prikupili. Svi misle samo o tome kako će upasti u grad i od četnika pačariz napraviti. Niko ne vidi kako im se sa lijeve strane, dubokim rovom, što su ga Italijani napravili, prikrada četničko-nedićevska banda…

Tek što se bataljon prikupio, razleže se eksplozija bombi, praćena reskim štopovanjem automatskog oružja. Truba zasvira – četnici izvršiše juriš! Bataljon narodnih odbornika za trenutak se zbuni. Ali se ipak brzo snađe i dočeka podmuklog protivnika. Natjera ga da prilegne u rovu. Ali, protivniku pridolazi pojačanja!

Četnici su, dok su se primicali, imali dobrog saveznika – maglu. Sada se magla digla kada je partizanima bila najnužnija. Treba se povlačiti. Pred njima je polje – brisani prostor. Da bi se povlačili, četnike treba zadržati prikovane u rovu. I bataljo se povlači po djelovima i u skokovima. Posljednjoj grupi za povlačenje biće najteže. Sada se i ona povlači, jedan po jedan. I baš kada su se ponadali da će se izvući, pade smrtno pogođen Ivzija Ćatović. U ruci mu osta odšrafljena bomba.

Put Ivzije potrča Milica Bašić, bolničarka, da ga skloni sa brisanog prostora i da mu rane previje. Četnički rafal je pokosi. Pade. Sa zavojem u rukama pokuša da se dovuče do ranjenika, ali je snaga izdade.

Milka Arsenijević

Milka Arsenijević

Prema njima pođe Milka Arsenijević. Uhvati ranjenog druga pod miške i pokuša da ga izvuče ispod četničke vatre.

– Drugarice, ostavi me! Vidiš da ćeš i ti poginuti. Ne gubi uzalud svoju mladost! Ja sam gotov – nikakvi mi ljekari neće pomoći. Bježi! Bježi, drugarice! Ja ću se zamijeniti – reče Ivzija molećivim glasom, pogledajući bombu u desnoj ruci.

– Neću da bježim druže! Ja ti moram pomoći. Dva brata sam izgubila. Možda si ih poznavao… Arsenijeviće, Mirka i Lekicu.[2] Oni nijesu bježali, neću ni ja… riječi ostaše neizgovorene, jer je pogodi metak.

Hivzija baci pogled za bataljonom koji odmicaše sve dalje – ali njegova automatska oružja još uvijek držahu četnike u rovovima. Pokuša da puzanjem izmakne bar malo dalje – ali ne uspje ni da se pomjeri. Noge su mu polomljene. Lijeva ruka klonula. Desna kao da je zdrava, ali… žao mu bombu uprazno baciti.

Milica Bašić

Milica Bašić

Pogled mu pade na Milicu, koja bješe na par koraka od njega desno. Kao da je zaspala. Pa to je ona miljenica bataljona! Svi su je voljeli zbog njene prijatne naravi, zbog njene požrtvovanosti, veselosti i predanosti. Prema svim borcima bila je drug. Okrenu glavu na drugu stranu i zagleda se u najljepše lice koje je vidio, oslonjeno na njegovu razmrskanu nogu. Baš onda, kada je pričala o smrti svoje braće, o čežnji za njima, o drugarskoj ljubavi koja treba da joj zamijeni bratsku ljubav i toplinu, o tome kako je rasla, postala skojevka – njenu mladost uništiše nitkovi. ”Na ovakvim primjerima treba da uče i moje muslimanke…”

Mala i siromašna varošica Rožaje na izvoru Ibra, u podnožju planina Hajle, Cmiljevice i Turjaka, naseljena je muslimanskim, albanskim i crnogorskim življem, tavorila je u najtežim životnim uslovima. U krajnjoj bijedi i neznanju. Niko nikakvo dobro u prošlosti nije učinio tom narodu. Svim nenarodnim režimima i vladama, politikantima i korumpiranim hodžama, bili su potrebni materijalno i kulturno zaostali i vjerski zatučeni argati. Za njih su oni bili jeftina radna snaga, glasačka vojska. Iscrpljivana je najtežim radovima – drvosječe, splavari, prašioci i kosači. Radila su gladni sa pola snage. Živote su ostavljali na polju, mrtve ih nosio bistri Ibar.

U Rožajama, sa svom okolinom, do pred početak rata, nije bilo ni jednog visokoškolca. Do 1937. godine nije bilo ni jednog ljekara! Bolesti su harale. Neznanje je carovalo. Bilo je pet osnovnih škola – a više od 90% nepismenih, ali je zato, bilo sedam žandarmerijskih stanica sa oko 100 žandarma! Čuvali su državni poredak! Jedino preduzeće – pilana sa 45 radnika, od kojih jedna trećina službenika! Akcionarsko preduzeće ”Treska” i njegov gazda Pavlović, izvozilo je milione kubnih metara građe. Stotine miliona dinara, strpanih u džepove akcionara, bila je cijena koju su platili stotine bijedno plaćenih argata – sezonskih radnika. Bogatstvo toga kraja je odnošeno – a ni jedna škola nije podignuta, nijedna zdravstvena stanica, nijedan dom kulture, nijedna trafostanica! Ljudi su životarili u mraku i u mraku nestajali. Prolazili su političari, glavešine, sreski načelnici – divili se šumskom bogatstvu, zagledali kule starih begova, a nikome pogled nije pao na naherene, trošne udžerice iz kojih izlaze gologuza, bosonoga, ispijena, bolesna djeca. (…)

Razmišljao je o svom životu, koji je bio li lijep i težak. Sjetio se kad je, kao đak trgovačke akademije i u Skoplju, primljen u članstvo KPJ, kad je tamo formirao prvu partijsku ćeliju. Sjetio se drugova Strahila, Antona, Mina i drugih. Sjetio se provale u partijskoj organizaciji, hapšenja, Glavnjače, mučenja, sudskog procesa. Sjeti se i (…).

Iz tih misli trže ga ubod noža. On baci bombu. Zagrmje. Ču se jauk četnika. ”Evo, za Partiju dajem svoju krv. Osjećam kako iz mene toči…”

 

[1] Naslov je redakcije portala Avlija.me. Iz knjige Sava Joksimovića: ”Bataljoni narodnih odbornika”, Izdavač: Savez boraca – Rožaje, godina nepoznata. Tekst iz odlomka ”Borba za Berane”, str. 263-268.

[2] Aleksandar – Lekica Arsenijević, student, strijeljan sa još osam drugova, na Jasikovcu kod Berana, 17. jula 1941. godine.

Strijeljanje devet rodoljuba na Jasikovcu kod Berana

Strijeljanje devet rodoljuba na Jasikovcu kod Berana

Strijeljanje devet rodoljuba na Jasikovcu kod Berana

Strijeljanje devet rodoljuba na Jasikovcu kod Berana

Mirko Arsenijević, rođen 9. 10. 1915. godine u Beranama, član KPJ od 1941. student prava, kao gerilac zarobljen kod Plava 1942. interniran u ”Porto Romano” kod Drača. 23. septembra 1943. pobjegao iz logora. Stupio u Prvu makedonsko-kosovsku brigadu, kao komesar bataljona ”Boro Vukmanović”. Hrabro se borio u borbama na Kućevu, na Bukoviku, Demir kapiji, Bakarnom guvnu. Poginuo u borbama kod Debra. Proglašen za narodnog heroja 9. 10. 1953. godine.

Berane za vrijeme fašističke okupacije u Drugom svjetskom ratu

Berane za vrijeme fašističke okupacije u Drugom svjetskom ratu

 

Istaknuta slika: Sa sahrane poginulih partizana muslimanske vjere prilikom oslobođenja Berana.

U Haremima, na muslimanskom groblju, sahranjeni su Hivzija Ćatović i Tufo Softić.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Refik Bulić: Začarana rijeka

Jednom davno, tako davno da se i Beranov djed jedva sjeća toga vremena, tiho je tekla rijeka Toplica i pokretala desetak vodenica raspoređenih na nekoliko kilometara riječnog toka. Beranov djed se malo sjeća toga vremena, k...
by Redakcija
 

 
 

Mešino bockanje – aforizmi Mehmeda Meše Delića

*Puno studenata pada na ispitima. Proklete plave koverte… *Ko će kome nego svoj svome da dođe do – DIPLOME! *Omladina je naše najveće bogatstvo. Već nekoliko godina imamo dobar izvoz! *Odem na Zapad – sve mi paš...
by Redakcija
 

 
 

Denis Kožljan: ”Kino Bosna” Zlatka Lukićića

Kako odavno nisam čitala neki dobar i pametan prozni uradak, predstavljen na Digitalnim knjigama, a nešto malo bolje poznavajući autora Zlatka Lukića, odlučih da to ovog puta, bude roman, jedan iz njegove trilogije, naslov...
by Redakcija
 

 

 

Said Šteta: Odraz u očima

Već dugo imam potrebu da ovo  napišem. Nemam ja pravo misli držati u ropstvu. Jok! Ta  ja sam dovoljno rob. Neka! Znam kome robujem i nije mi teško. Samo Uzvišenom Gospodaru. Ahh, i te misli! Đahkad su na gomili složen...
by Redakcija
 

 
 

Ahmet Ademagić: Priča o prezimenu Bošnjak u Rožajama

Ahmet Ademagić   PRIČA O PREZIMENU BOŠNJAK U ROŽAJAMA   Život piše romane. Ljudske su sudbine nepredvidljive. Ovo je priča  jednoj takvoj ljudskoj sudbini. Ovo je priča o majčinom djedu a mome pradjedu. U Gl...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona