Malo poznato ime islamskoj javnostiu Crnoj Gori, a koje potiče sa ovih prostora, iz redova vjerskih autoriteta, je Hafiz Bajram Lekić. Rođen je u Podgorici 1860. godine. Kada je imao nekoliko mjeseci, mati mu je, noseći lužnicu vrelog pepela posrnula pored bešike (kolijevke) u kojoj je mali Bajram ležao, prosuvši po njegovom licu užareni pepeo, od čega je ostao potpuno slijep. Nesretno dijete praktično nije ni dospjelo vidjeti svijet koji je za njega postao i ostao vječita tama. Međutim, Svevišnji ga je obdario nevjerovatnom memorijom, vanredno razvijenim sluhom i izuzetnom sposobnošću snalaženja u prostoru.
Prije svoje desete godine savladao je u svom rodnom kraju hifz, a onda kao dvanaestogodišnjak, uz pomoć pratioca, odlazi u svijet sa svojim sljepećkim štapom. Sa jednom vojnom četom stigao je preko Skoplja i Soluna u Istanbul, gdje biva smješten u jednu tekiju u kojoj savladava islamske orijentalne jezike. Kontaktirajući sa istanbulskim Jevrejima savladao je španski jezik. Izdržavao se učenjem Kur’ana. Odatle putuje po Bliskom istoku, Južnoj Evropi i sjevernoj Afrci. Gdje god je boravio i zadržavao se savladao bi jezik dotične sredine. Bio je u pravom smislu poliglota. Govorio je: albanski, turski, arapski, persijski, francuski, italijanski i španski.
Prvi svjetski rat zatiče ga u Italiji u Milanu, odakle 1916. g. odlazi u Tunis, u Birzetu, gdje od francuskih vlasti biva angažiran kao prevodilac ranjenim i izbjeglim srpskim vojnicima. Nakon Prvog svjetskog rata prebacuje se u Albaniju, a zatim u Bosnu i Hercegovinu i privremeno se stacionira u Trebinju. Saznavši za njega da je u Trebinju, naročito dolazi iz Zenice Omer ef. Šestić. U to vrijeme Zenica nije imala ni jednog hafiza, a pošto se vjerovalo da nije lijepo živjeti u mjestu koje nema hafiza, Omer ef. mu nudi boravak i smještaj u Zenici uz obavezu da će hafiza doživotno izdržavati uz naknadu od 300 ondašnjih dinara. Uz odobrenje Vakufsko-mearifskog povjerenstva hafiz Bajram se smješta u zgradu medrese.
Hafiz Bajram bio je veoma omiljena osoba u zeničkoj čaršiji. Bio je inteligentan ali i zahvalan sagovornik te veoma nadaren pripovijedač. Na sijelima znao je satima govoriti brojnim slušaocima o svojim putovanjima i doživljajima, na način kako je on ”vidio” i doživljavao svijet. Njegovo bogato vjersko znanje, stečeno slušanjem učenih sagovornika na prostorima Osmanskog carstva, bilo je prava riznica za brojne auditorije na mnogim vazovima. Redovno je pozivan kao gost na mevludskim i drugim brojnim vjerskim svečanostima u Zenici i okolini. Doživio je duboku starost. Nije mu bio problem kretati se zeničkom čaršijom jer su se mnoge džematlije jagmile da ga služe, u uvjerenju da će time zaraditi sevap. On je za Zenicu bio svojevrsna institucija.
Hafiz Bajram nije imao užu porodicu, jer se nije ženio. Njegovi srodnici smatrali su ga nestalim, a sa svojim zavičajem nije održavao kontakte.
U njegovom dugom i čudesnom životu vatra je za njega bila fatalna. Kako god je u početku njegova života vatra odredila njegovu životnu sudbinu, tako je i za kraj njegova života vatra bila njegov usud. Naime, jedne jesenske noći 1944. godine ležao je i pušeći zaspao, a cigara je zahvatila jorgan i time je nastao požar u kojem je smrtno stradao. Mezar mu je u haremu Jalijske džamije u Zenici.[1]
[1] Takvim 2010. str. 231-233
