Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Sjećanja

6. Decembra 2019.

Draško Došljak: Ćamil Sijarić u zavičaju (30 godina od smrti Pisca)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Prof. dr Draško Došljak

 

ĆAMIL SIJARIĆU ZAVIČAJU

(30 godina od smrti Pisca)

 

„Uletio je u literaturu kao metak“

(Grozdana Olujić)

 

Trideset je godina od smrti Ćamila Sijarića (18. 12. 1913  –  6. 12. 1989) jednog od navećih južnoslovenskih književnika. Povod da se prisjetimo njegove biografije, romana, pripovijedaka, poezije, razgovora, besjeda… Prisjećamo se i njegovog stiha:

„Gdje sam to ja ?

To jest:

Gdje to trajem…?“

I nakon trideset godina od smrti, Sijarić traje u školskoj  lektiri, književnim susretima, u Šipovicama, Petnjici, Ratkovićevim večerima poezije, kod Ćamilove česme, Sarajevu… Njegove rodne Šipovice „su jedno malo selo u Bihoru. Selo planinsko. Baško sofra, okruženo brdima koja su obrasla šumom. Selo u svakom godišnjem dobu puno tišine, ljeti raznoga poljskoga cvijeća i mirisa cvijetnoga, za oko i dušu opojna. U tom selu Ćamil je proveo dobar dio svoga života. Volio je jutrom da prošeta onom gorovitom kosom i livadom. Na mjesečini, noću da posmatra selo. Da osluškuje zvuk vjetra. A taj ga vjetar injegov i zvuk, čini se, pokretao na akciju i rad. Tu je počeo da opaža život idoživljava svijet…“

Ćamilova česma, u rodnom selu, zahvaljujući Mirsadu Rastoderu, oživi u avgustu. Potekne voda za umjetničke žednike. Rodna kuća otvori vrata i prozore. Okupe se pisci i slikari, naučnici i kulturni radnici – govore o Ćamilovom djelu. A o seoskoj ćesmi Sijarić je zapisao: „Bilo je pravo uživanje umivati se na našoj seoskoj česmi i zatim, umiven i osvježen, sjesti u hlad pod jedno od starih granatih stabala koja su rasla pored vode. A još veće uživanje bilo je odatle, ispod stabla, iz hlada, a sa trave meke i zelene, gledati tamo pred sobom vodu kako se iz česme ruči u korito i kako na česmu plašljivo, odozgo sa grane, sleti ptica i po njoj skakolji, zaranja u vodu sa kljunom i pije, pokvasi krila, strese ih i odleti. Ponekad ih na česmu padne i desetak i ja se tada ne mičem, ne dišem, nek se ptice napiju“.

Generacije se „napajaju“ Sijarićevom literaturom. A za Ćamila je literatura „uvijek najsublimiraniji humanizam. Jedna priča o čovjeku, puna gorčine, suza, očaja, vedrine, uvrijeđenosti. Ona nije utilitarna u jednom užem smislu, ona to i ne smije da bude, kao što ne smije  da bude ni jasan dnevni program akcije i agitacije. Postoji klasična persijska filozofija po kojoj se vječito bore pol dobra i pol zla. A na toj liniji zlo –  dobro razvija se čitava ljudska djelatnost, pa i umjetnost, naravno, ubrzavajući hod čovječanstva od pola zla ka polu dobra, u čemu se baš i sastoji njen humanizam“. Između literature i humanizma postoji znak jednakosti. Ćamilove svakako!

Sijarićev ni uži ni širi zavičaj ne zaboravljaju svog Ćamila i njegovo umjetničko djelo. Prisjećamo se šta Sijarić o zavičaju piše: „ Zavičaj, to je neka nježnost koja vas oblije pri svakom sjećanju na njega, to je neki mir koji vas obuzima i neki zvukovi koje čujete samo vi. On je stvaralačka, podsticajna energija, koja osmišljava i pokreće čuvstva sazdana u čovjeku. On me vraća u neku stalnu igru, igru pravu dječačku, igru života i smisla življenja. Sve je nekako igra. Iz zavičaja i djetinjstva se nose sve traume i ožiljci, oni žive duboko u meni, pulsiraju i ponekad mi se čini da se sunce i zemlja još sad potajno dodiruju samo u mom zavičaju. Ja sam istinski živio i mislio svoju zavičajnu pjesmu. Iz zavičaja je uvijek zračio čovjek istinski, stvaran, moćan i nemoćan, i realni sadržaji i prostori. Kroz sjećanja iz zavičaja i iskustva stečenog u novom ambijentu, jednom ili više, izražavao sam život, moj, mojih predaka i onih koji će poslije doći, tražio sam odgovore na mnoga pitanja… Ja jesam u velikoj mjeri slikao zavičaj, ali zavičajne slike su mi služile kao osnova umjetničkog oblikovanja, bili su mi vodilje kroz nepoznati put koji sam prošao kao pisac, služili su mi kao iskustvene u oblikovanju mogućeg  –  umjetničkog“.

Ostaju da se čitaju, iščitavaju i pamte: Ram Bulja, Bihorci, Zelen prsten na vodi, Kuću kućom čine lastavice, Naše snahe i mi momci, Mojkovačka bitka, Sablja, Putnici na putu, Zapisi o gradovima, Konak, Kad djevojka spava to je kao da mirišu jabuke, Carska vojska, Raška zemlja Rascija, Francuski pamuk, Izabrane pripovijetke, Priče kod vode, Oslobođeni Jasenovac, Pripovijetke, Rimski prsten, Herceg-Bosno i tvoji gradovi, Lirika, Miris lišća orahova, Drvo kraj Akova, Koliba na nebu…

Ostaje: „Ćamil, gora razgovora“ – rekao bi Faruk Dizdarević!

Ostaju i traju i Sijarićevi stihovi:

 „Već sam ti, dragi moj,

Rekao:

Sve ćeš pokvariti ako me izvedeš

Na obalu i kažeš mi to je

Lim.

Ostavi me da gledam očima

Slijepim

Kako bi i dalje kroz mene

Tekao

Lim“.

„Sijarić je“ – zapisao je Nikola Kovač – „ otišao u priču jer je iz nje i izrastao: stvaralac kod koga su se u istoj ravni sustizali usmeni pripovjedač i pisac, s neponovljivim bogatstvom intonacije i akcenta svog zavičaja, s gestom koji plijeni pažnju i budi simpatije, Ćamil je svaku zgodu pretvarao u priču i svemu davao dubinu ljudske situacije“.

Ćamilove riječi „imale su tvoračke moći. Nešto magično, magijsko, nešto od moći maga i vještine vrača, tvorca – čovjeka i bogočovjeka koji iznova stvara ovaj svijet, onakav kakav je biooduvijek, od iskona, a opet iznova rađan i novostvoren, mlad i lijep“. Riječi koje traju i žive!

 

Prof. dr Draško Došljak



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Književno veče: Savremena evropska distopija ženskim pismom – Heliks

U petak, 19. avgusta (19h) u prostorijama Štrik knjižare (Vlajkovićeva 7), Izdavačka kuća Heliks predstaviće dva naslova iz projekta Književni razgovori s budućnošću. Razgovaraćemo o romanu irske autorke Luize O...
by Redakcija
0

 
 

Mirza Herco o stihozbirci ”Ljubav na prvi pogled” Admira Džanka

MIRZA HERCO PUT KA SAGLASJU Nomen es omen[1] Ljudi su skloni predrasudama koje grade na razne načine, a prema drugim ljudima se izriču na osnovu imena, prezimena, porijekla, nacije i mnogih drugih. U književnosti ime i prezi...
by Redakcija
0

 
 

Emina Bojić: O romanu ”Vodeničar” Saida Štete

Recenzija romana Vodeničar, Saida Štete Roman Vodeničar, književnika Saida Štete, svojim sadržajem i tematikom ne vuče samo emocionalno iz naše sevdalinke nego i iz mnogo kompleksnijih kulturno-civilizacijskih naslijeđ...
by Redakcija
0

 

 

Anđela Bradvica Jurišić: Volio ju je

Anđela Bradvica Jurišić   VOLIO JU JE   Volio ju je, svaku njenu misao i čudne kretnje Način na koji je kuhala Plešući po prostoriji Potpuno zaboravivši jelo koje priprema Bila je njegova ikona Stup na koji se...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Poezija Slađane Milenković

Prof. dr Slađana Milenković     ŽENA SA SLIKE     U septembru grad.   Ispod lampiona žena sa biserima i uvojcima. Stara fotografija.   Herman Hese i pas šetaju ulicom mojih snova. I odu.   Zrelij...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange