Zadar ima svoje legende svoje oriđinale, ljude genijalce, intelektualce, umjetnike, pisce, glazbenike fotografe, ulične slikare i portretiste, karikaturiste i boeme. Jedan od tih ljudi bio je i pokojni Duško Nonković zvani Bućo, kako je sebe volio zvati “ posljednji boem grada Zadra “. Bućo je bio moj prijatelj i to veliki prijatelj i što je najvažnije dobar čovjek, jako dobar. Toliko dobar da mu je život sručio ogromno breme problema na leđa. Bućo je prije svega bio pjesnik, mada on to za sebe nikad neće, tj. nije htio priznati, a napisao je najljepše glazbene balade grada Zadra. Bio je svojevrsna LEGENDA GRADA ZADRA. Opjevana legenda, čovjek kojeg su voljeli i stari i mladi. Čovjek koji je svoje pjesme poslao u vječnost. LIPA JE RIVA MOJEGA GRADA pisma je koja je u uhu svim Zadranima, a piva se na svadbama, feštama svih vrsta, maturalcima, zarukama i sličnome. A Bućo, stari dobri moj Bućo, bavio se čak i fotografiranjem i bio je dobar fotograf. A nije bio iz Zadra, zanimljivo. Bio je rodom iz Opuzena, kod Metkovića s izvora Neretve iz doline mandarine. S izvora Naronskih arheoloških ostataka izviru i duhovi neretvanskih gusara. Priče za vječnost, vječnost za život, istina za vječnost. A volio je Zadar više od sebe, više od svoje duše, nije bio sebičan čovjek. Bio je pravi boem i umjetnik sa stilom i srcem, dušom grada. Grada Zadra. Svako ljeto svirao je po zadarskim trgovima i kaletama, na Forumu najčešće i na skalinama kod zadarske gradske lože. Rijetki znaju, bio je i članom udruge glazbenika Zadar, gdje sam ga prvi put upoznao 1990.-te godine negdje u proljeće. Bućo je tada znao svirati razne instrumente, a najčešće u duetu BUĆO & PERO….dok ga nisu stisle godine i izdalo zdravlje. Radio je on svoj cijeli radni vijek u Gradskom vodovodu – Zadar, baš kao i Vili Kalmeta. Dogovarali smo se ja i on oko rada na nekom stripu. Čak mi je u Supernovu nosio scenarije na uvid. A ja to nisam stigao obraditi, jer vrijeme je novac, a to mi nije bilo isplativo. Čudio sam se kako je uspio preživjeti kad ga je uhvatio nekakav problem s disanjem i stajanjem svako desetak minuta, pa mi je kasnije rekao kako ga je ljeto i more uz peraje i ronjenje – preporodilo. Polije toga dosta se dobro držao čak je izlagao sa ZADAR ARTOM i to fotografije koje je ponešto i obrađivao u photoshopu. I onda ga je kao grom iz vedra neba strefila smrt sina. Boris se ubio lovačkom puškom jer više nije mogao podnijeti pusta dugovanja državi i nemogućnost zarade novaca od firme za čišćenje koju je držao sa ženom, a koja nije nosila ni rezultate ni novac. Premala smo mi sredina- često bi mi govorio Bućo s tugom u suznim očima. Ipak nekoliko mjeseci kasnije, kad je mislio da će umrijeti od tuge za voljenim sinom, klapa INTRADE napravila je potez godine i pozvala ga da gostuje s njima na VIŠNJIKU, tu u ZADRU da zapiva i zasvira s njima najlipšu mu pismu… Divna je riva mojega grada, beskrajno lijepa i tako mlada… taj divan kutak moga života… I tako ode nam Bućo.Vijest sam doznao iz novina, medija i facebooka, kad je za odlazak na sprovod već bilo kasno. Ali otišao je Bućo, Bućo velikan ne samo hrvatske već još značajnije “male” zadarske glazbene scene, scene koja je hrvatskoj glazbi dala drage glazbenike i dobre ljude. Otišla je dobra duša grada Zadra. Bućo, poput onih s kojima je pjevao jeo i pio, provodio svoju mladost S Tomislavom Ivčićem, Vedranom Ivčićem, Romeom Santinijem, Mladenom Grdovićem, Bepom Matešićem, bio je karizmatična osoba, dobri duh grada Zadra. Posljednji boem s Kalelarge, posljednji boem s gitarom. Adio Bućo, prijatelju moj! (Oprosti, jer ove su riječi umjesto epitafa. Zadar će pamtiti dugo, dugo tvoje pjesme. Posljednji sanjaru boeme ovoga grada. Zadar zna, onaj Zadar koji sanja.) Neka te prati nebeski besmrtni sanjar, anđeo na putu do raja. I beskraja. Adio….sjetim se tvog lika svaki put kad šetam najljepšom i svakako najposebnijom rivom na svijetu. Zadarskom rivom.
