Mirzet Hamzić
MAGIJSKI REALIZAM NA BOSANSKI NAČIN
Mustafa Smajlović: Čovjek iz sna. Sarajevo: Jutarnje novine, 2005.
22. maja 2019. u Sarajevu u 66 godini na ahiret se preselio Mustafa Smajlović (1953. – 2019.), pisac, pjesnik, književni kritičar i publicista. Smajlović je rođen 1953. godine u Lascima kod Višegrada. Bio je saradnik brojnih bosanskohercegovačkih listova i časopisa, urednik Večernjih novina, Jutarnjih novina, BH Dnevnika, Avazovog magazina i dr. Autor je devet zbirki pripovijedaka te urednik i recenzent više stotina zbirki poezije, publikacija i djela iz oblasti dokumentaristike. Bio je član Društva pisaca BiH, Udruženja bosanskih umjetnika i nekadašnjeg Saveza novinara BiH. Dženaza Mustafi Smajloviću bit će obavljena u Sarajevu u ponedjeljak, 27. maja u 14 sati na Gradskom groblju Vlakovo.
Mustafa Smajlović je počeo pisati mlad ali je u bosanskohercegovačku književnost ušao kao zreo pisac. Bio je u petoj deceniji života (rođen 1953.) kada se pojavila njegova prva knjiga pripovijedaka Sehara (1996.). Već tada je bilo jasno da riječ o vještom piscu koji je spisateljski zanat pekao dugo i uporno. Knjige koje su se kasnije pojavile Žena sa slikarevog platna (2000.), Ćuprija pod vodom (2001.), samo su potvrdile da je pisanju Smajlović pristupio studiozno i bez eksperimenta.
Iako su je već prva knjiga Mustafe Smajlovića donijela elemente klasičnog kazivanja u količini koja je obećavala promjenu pristupa, zamjenu perspektive i unošenje elemenata prisutnih u recentnoj literaturi – autor se nije bitnije mijenjao. Ostao je dosljedan načinu kazivanja realiziranom u prvim objavljenim pričama koji se novim knjigama potvrđivao tako da danas možemo govoriti o piscu osobena stila kojeg je teško kontekstualizirati u recentnoj bosanskohercegovačkoj prozi.
Način gradnje priče kod Smajlovića prisutan u prvoj knjizi Sehara nije se bitnije mijenjao ni desetak godina poslije toga u nedavno objavljenoj prozi Čovjek iz sna. Kao u klasičnim i, odavno nevladajućim definiranjima novele, riječ je o fikciji koja bi morala donijeti nešto novo, nesvakidašnje, začuđujuće. Upravo u ovim odrednicama prepoznajemo zahtjev koji pred sebe postavlja Smajlović. O postupku koji mu je najbliži u pristupu pripovijedanju autor je ”otkrivao” i svojim ranijim pričama: ”U svom umijeću pripovijedanja, znao je kada treba zastati i kada treba otpočeti novi vez, da bi kraj priče bio gromoglasni udar za srce i dušu slušaoca”, a sličan zahtjev susrećemo i u posljednjoj knjizi, u pripovijetki Bugojanski tabut: ”Znao je: ne smije žuriti sa pisanjem (posljednje riječi trebaju biti najdublji trag kog ostavlja iza sebe na ovom prolaznom svijetu)”.
U gradnji svojih djela autor knjige priča Čovjek iz sna najbliži je narodnom pripovjedaču. Za primjer možemo uzeti priču s kojom je knjiga otvorena Put pod vodom i bez posebnih napora prepoznat ćemo elemente karakteristične za usmeno kazivanje: fatalizam, ono što u antičkoj tragediji definiraju kao neminovno stradanje bilo bi najbliže poziciji u kojoj se junak priče nalazi; njegov djed je stradao od kamene gromade, otac isto i Merzuku Torohanu ne preostaje ništa drugo nego da nastavi niz. Kao i u narodnim pričama majka je stara i želi oženiti sina, sin, protivno svojim viđenjima ispunjava želju majke, majka umire (lahko i naglo, kako to narodna pjesma kaže: ”to izusti i dušicu pusti”), mlada je siromašna ali zato lijepa, Merzuk je sin jedinac…
Kada bi tome pridoda pojava (u snu) čovjeka u bijelom kao opomene: ”Sa bijelog konja, koji je stao nogom, tik pored njegove glave, gledao ga je čovjek u bijelom. Taj nepoznati i nepozvani imao je bijelu kapu, pod kapom bijelu kosu, bijele obrve i bijele trepavice. Iz te bjeline gledale su ga crne oči. Taj takav mu je odozgo doviknuo ovo: – Uz Drinu pliva crna dvoglava aždaha… Ti si progutao kamen, a aždaha će progutati tebe. Bježi, čovječe, kud znaš i kako znaš!” – inventar elemenata karakterističnih za usmeno pripovijedanje narasta do broja koji uvodi zapitanost da li je riječ o djelu kao individualnom ili kolektivnom činu.
Kazano za priču Put pod vodom dalo bi se primijeniti i na priče Kopač bunara, Bugojanski tabut i druge što sve skupa navodi na pitanje kakvu individualnu nadgradnju narodne pripovijetke odabire Smajlović?
Kao pisac sa sviješću o literaturi autor knjige Čovjek iz sna ima u vidu da pripada neispisanoj, bošnjačkoj literaturi. Za razliku od susjednih i literatura iz svijeta, bošnjačka književnost nije imala razvijenu pisanu literaturu u kojoj je tradicija i ostalo bošnjačko naslijeđe prevedeno u pisanu književnost. Kao takva imala za posljedicu da su brojne priče ostale da plutaju između nezabilježenog odumiranja i zabilježene sistematizacije. Kao takve, Smajlović uspostavlja poziciju ”lovca na plutajuće” i donosi nam svu onu kombiniranu metafiziku i magiju pomiješanu sa realnim i stvarnim.
Kao što je hispanoamerička književnost stekla svjetsku glasovitost nudeći magiju u realističkom ruhu, Smajlović otvara neslućene mogućnosti nepresušnog tematskog bunara pohranjenog u osobenoj bošnjačkoj tradiciji. Sa sviješću o tome, autor se svrstava u red tragalaca za nepronađenim blagom. Za junacima koji su teško živjeli a lahko umirali, za svijetom u kojem je i naizgled najbezazlenija pojava prerastala u strast narastajuće jačine kao i sam život. Realnim je činio sav onaj svijet ljudi u bijelom, žena nestvarne ljepote, putujućih i sveprisutnih mrtvaca i tako redom.
Ali ono što je svojstveno Smajloviću kao niti jednom piscu sličnog obzorja, njegov je svijet pitom, nema tegobe mada ima muke, nema žalosti mada ima stradanja, nema smrti mada ima umiranja…
Smajlović ostao dosljedan svom poetskom credu rizikujući da ga ocijene kao preživjelog, arhaičnog, staromodnog i ko zna šta sve može pratiti te atribucije.
Međutim, svaki pokušaj takvog pristupa i intenzivnijeg čitanja ovog pripovjedača pokazivaće suprotno: Smajlović je osoben, svjež kao što je i svijet koji nam se čini da ga odnekud poznajemo vitalan i cjelovit a u pripovijetkama pisca doživljava svoju punu reinkarnaciju i revitalizaciju.
Četiri knjige pripovijedaka Mustafe Smajlovića su jedna knjiga. Njegove priče su u stalnom međusobnom dosluhu i njegovi junaci su iz istog svijeta što ostavlja dojam mogućih sretanja i prožimanja. Ajnija Šahbazović sa istim onim žarom kopa bunar kojim Merzuk Torohan razbija kamenu gromadu a taj žar i tu riješenost nalazimo i u traganju za pričom kod Sabahudina Durana.
Nešto od tog žara nalazimo i u pripovijedanju Mustafe Smajlovića.
