“Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi umjeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.”
Mehmedalija Mak Dizdar, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika rođen je 17. oktobra 1917. godine u Stocu. Njegova djela Kameni spavač i Modra rijeka se ubrajaju u najznačajnije bosanskohercegovačke zbirke poezije 20. stoljeća. Sastavio je sliku svijeta kojeg odavno nema, a osnova na kojoj ga je izgradio su stari bosanski tekstovi.
Osnovnu školu je završio u Stocu, nakon čega odlazi u Sarajevo. Počinje pisati za novine i časopis Gajret, koje uređuje njegov stariji brat Hamid. Nakon rata, kojeg je dijelom proveo u ilegali, ostaje vezan uz novine kao urednik lista Oslobođenje, a onda se profesionalno posvećuje književnosti te uređuje časopis Život.
Bibliografija: Okrutnosti kruga (1960), Koljena za madonu, Minijature, Ostrva, Kameni spavač (1966), Modra rijeka (1971).
Cjelina Dizdarovog pjesništva, pa i njegov razvojni luk, obično se razmatra iz perspektive zaključne, krunske zbirke Kameni spavač. Zbirka Kameni spavač ima historijsku vizuru jer pjesnik gleda svijet kroz vizuru srednjovjekovnog čovjeka. Cijela knjiga je težnja da se probudi spavač pod stećkom, pisana je arhaičnim jezikom, jezikom epitafa.
Zbirka je podijeljena u četiri ciklusa (Slovo o čovjeku, Slovo o nebu, Slovo o zemlji, Slovo o slovu). Dizdareva Bosna je definirana stećcima, ali i svojom stigmom, na pitanje o njenoj biti pjesnički subjekt odgovara: prkosna je od sna. Bosni je, kaže pjesnik u komentaru “bilo suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka”.
Mak je, u godini svoje smrti, objavio poetsku zbirku Modra rijeka, sa istoimenom pjesmom koja ga je istinski proslavila, a evropska je kritika imenovala “evropskom pjesmom”.
U Sarajevu je ostao sve do svoje smrti. Preminuo je 14. jula 1971. godine.
