Na današnji dan 9. oktobra 1892. godine rođen je Ivo Andrić, velikan jugoslovenske književnosti i dobitnik Nobelove nagrade za književnosti.
Rođen je u Bosni i Hercegovini u Dolcu pored Travnika, a djetinjstvo provodi u Višegradu, gdje je završio osnovnu školu. Sarajevsku Veliku gimnaziju (od koje su 1922. godine nastale današnje Prva i Druga gimnazija) upisao je 1903. godine.
Studij slovenske književnost i istorije pohađa na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu te Grazu u kojem 1924. godine brani i doktorsku disertaciju na temu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine.
Iz širokog opusa književnog Andrićevog stvaralaštva treba izdvojiti romane: Na Drini ćuprija, Travnička hronika,Gospođica, Prokleta avlija, Omer-paša Latas (nedovršen), zbirke pripovjedaka Nemirna godina, Žeđ, Jelena, žena koje nema, Znakovi, Deca, Kuća na osami, putopisi i skice Staze, lica, predeli, meditativna proza Znakovi pored puta, Eseji, kritike, članci, Sveske…
Tačno 50 godina od svog prvog pojavljivanja u književnim vodama (1911.), kada je u časopisu Bosanska vila objavljena njegova prva pjesma U sumrak, ovaj Travničanin postaje dobitnik najprestižnijeg priznanja u domenu književnosti – Nobelovu nagradu.
Bosanska vila, br. 18, strana 276., 1911. godina
Nagradu mu je 1961. godine uručena za roman Na Drini ćuprija, kao i za cjelokupni dotadašnji rad na ‘historiji jednog naroda’.
U obrazloženju je stajalo da “njegova proza sadrži epski naboj kojim prati ljudske sudbine iz istorije svoje zemlje”.
“Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unaprjeđenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine”, napisao je Andrić u pismu koje je 17. maja 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine.
Kasnije je Andrić u istu svrhu poklonio i ostatak novca.
Djela ovog nobelovca prevedena su na tridesetak jezika, a sve lirske pjesme, koje za njegovog života nisu bile sabrane u knjigu, objavljene su posthumno, 1976. godine u Beogradu, pod nazivom Šta sanjam i šta mi se događa.
Zanimljivo spomenuti i to da je upravo Andrić bio prvi potpisnik Novosadskog dogovora o srpskohrvatskom književnom jeziku.
Andrić je imao i veoma uspješnu diplomatsku karijeru. Najprije je bio postavljen za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je proputovao skoro cijelu Evropu, radeći desetak godina kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu, Grazu, Marseilleu, Parizu, Madridu. Nakon toga bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi.
Između Prvog i Drugog svjetskog rata nalazio se na funkciji opunomoćenog ministra i vanrednog poslanika jugoslovenske vlade u Berlinu. Po izbijanju rata, zbog neslaganja s vlastima u Beogradu, podnosi ostavku na mjesto ambasadora, a za vrijeme Drugog svjetskog rata živi povučeno u svom stanu u Beogradu.
U tom periodu i stvara svoja najbolja djela, koja će kasnije doživjeti svjetsku slavu. Kasnije postaje član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.
Preminuo je 13. marta 1975. godine u Beogradu. Posljednje zapisane riječi ostavio je u svojoj bilježnici gdje je stajalo: “Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čoveka strah. A kod književnika i svakog ‘javnog radnika’ dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju…”
