Blagoje Nišavić
Rođen je u Donjem Zaostru, Berane, Crna Gora. Osnovnu školu učio je u rodnom selu i Ivangradu – Beranama. Gimnaziju je završio u Ivangradu. Studirao je opštu književnost i teoriju književnost na Filološkom fakultetu u Beogardu. Nakon diplomiranja, radio je nekoliko godina u Gimnaziji „29. novembar“ u Sjenici, a od 1. 10. 1969. godine do odlaska u penziju 2. 2. 1999. godine u Gimnaziji „30. septembar“ u Rožajama.
Pisao je poeziju, prozu i kritike. Zastupljen je u više antologija pjesama za djecu i haiku poeziju. Bio je član Udruženja književnika Crne Gore. Prevođen je na makedonski, bugarski, engleski i slovenački jezik
Objavljene knjige: „Sunčanik“, pjesme (1984), „Donebnik“, pjesme za djecu (1984), „Prikradanje ptici“, pjesme za djecu (1985), „Zvjezdovez“, pjesme za djecu (1986),“Uoči novih ljubičica“, priče za djecu (1986), „Izbliza“, pjesme (1990), „Odzvuk nadneblja“ – soneti (1990), „Jutro na rijeci“ haiku poezija (1992), „Brat moj Vidomir“, poezija (1993), „Sunce sve pamti“, poezija za djecu (1995), „Vidokrug“, haiku (1995), „Odavanje padalice“, soneti (1995), „Šalu na stranu“, poezioja za djecu (1999), „Jave i nadjave“, poezija (2003) i dr.
Dobitnik je Nagrade „30 septembar“ Opštine Rožaje, II nagrade na jugoslovenskom konkursu za haiku poeziju 1991, I nagrade za pjesmu na konkursu „Prosvjetnog rada“ 1993, Prve nagrade na konkursu „Prosvjetnog rada“ za neobjavljenu zbirku pjesama „Sunce sve pamti“ 1994. Odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem.
Umro je 2011. godine.
SANJAM DJEDA[1]
Sanjam da ću, na oblaku,
Onom što me i sad gleda,
Doploviti k tebi, djeda:
Već mi nudi vožnju laku
Navaljuje ispod mene:
Odluči se. Brže samo!
Obećava da će tamo
Stići prije nego krene.
Kad je tako – letim smjesta,
Htjedoh reći polubudan.
Da ustajem, a on – nesta!
Sada, djeda, ne znam gdje sam.
(Pomalo si i ti čudan:
S tobom jesam – a nijesam!)
.
***
Stani! Ostani![2]
Stani u žuboru.
Travi, u bilju.
***
I kad nemam,
Imam. Imam kap sunca
U kapi rose.
***
Sunce sve pamti,
Pamti i kad je prva
Trešnja cvjetala.
***
Cvjeta zavičaj.
Najmirisnije, misliš,
Kad je Lim s tobom.
***
Kad se Lim vedri,
Iz vode i sa neba,
Odasvud: nebo!
.
MARKO MILJANOV[3]
Prihvatih se, razvojvođen, pera!
Ne da budem, mada jesam, poet
Već da čojstvo i junački polet
Zabilježim – da nam budu mjera
Uzvišenog i danas i sjutra.
Slovom da ih otmem zaboravu!
(A silniku, hrabru i zloglavu,
Da poručim: Tanak si iznutra.)
Do skoro sam i ja, čitaoče,
Oprosti mi što moram reći,
Bio sablja… Kad gospodar poče
Da mi čojstvo zloupotrebljava,
Ne dadoh se: odoh bez pozdrava.
Ti sad vidi ko je junak veći.
.
RADOVAN ZOGOVIĆ[4]
Iz kuće, svoje, ni preko praga!
(Pogledali smo ti, ipak, kroz prste,
A mogao si – i ti, do vraga! –
Za onim što se i mrtvi krste.)
Ne Radovane: dosta je tvoga,
Snimali smo ti i san počesto.
(Valjao si nam pa te zbog toga
Nećemo pod ključ, gdje ti je mjesto.)
Takav kakav si: opak, nadrven,
Da ne kažemo – pogrešno crven,
Ne valjaš nikom. Sebi najmanje!
U pritvor, nego. Dok te još ima!
Prkosne strofe, ove sadanje,
Da se ne čuju! U oganj s njima!
____________________
[1] Iz zbirke: Blagoje Nišavić, „Šalu na stranu“, Gradinar, Rožaje, 1999.
[2] Iz zbirke: Blagoje Nišavić: „Vidokrug (haiku), Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost, Pljevlja1995.
[3] Iz zbirke: Blagoje Nišavić, „Jave i nadjave“, Pegaz, Bijelo Polje, 2003.
[4] Iz zbirke Blagoje Nišavić, „Jave i nadjave“, Pegaz, Bijelo Polje, 2003.
Istaknuta slika: FOTO: Fatima Ahmed Photography, Džida
