EPITAF
Hommage Robinu Williamsu
Virtuelna realnost katkad se prikazuje stvarnijom od uobičajene zbilje. Ponekad oživotvorena filmska vrpca leprša spontanije od javne svakodnevice. Tvoji kadrovi i sekvence upriličili su radost smjenjivanja istinskog udaha i izdaha života. Nisi glumio, Ti si postajao, pronalazio nas i bio.
Neki od nas nisu znali da li bi nastavili svoju zemaljsku misiju, niti žele li se odvažiti zaokružiti sve kvote vlastite sudbe. Drugi, nešto optimističniji, skupili su dovoljno hrabrosti za utiranje novih staza, ali nisu znali kako i kuda dalje. Ti si bio krajputaš koji je otvarao nove mogućnosti, poticao preispitivanje i majeutički nudio svježu nadu i cjeloživotnu perspektivu. U trenucima apatične rezignacije, refleksivno smo pribjegavali slici Patcha Adamsa, Seana Maguirea iz Dobrog Willa Huntinga, dr Malcolma Sawyera iz Buđenja, kao i Johna Keatinga u Društvu mrtvih pjesnika. Motivirajući osmijeh, smirujući glas i pogled pun razumijevanja i prihvatanja ostaće tvoj zaštitni znak i ideal u mislima prostodušne mase kojoj si kontinuirano ukazivao na to šta zaista znači živjeti.
Bilo kao ljekar, bilo kao psihoterapeut, pokušavao si izoštriti moralno čulo u svima nama. Drago mi je da je tvoj apel došao i do ozbiljno dehumaniziranih krugova psihijatara, psihologa i ljekara, čije je današnje djelovanje ravno beskrupuloznoj menadžeriji i skupu uslužno-samoveličajućih namjera i akcija prema drugima (i protiv drugih). Suočio si nas sa samima sobom, na način da si nam simbolično suprotstavio sliku Doriana Graya, na kojoj smo trebali očitati očajno niske vrijednosti s barometra vlastite savjesti.
Možda te se gotovo niko neće sjetiti u ulozi Seymora Sya Parrisha u filmu One hour photo, gdje si maestralno dočarao prokletstvo samotnjačkog života jednog sredovječnog fotografa. Ukazao si nam na devijantno bujanje emotivnog (možda svog?) života, kome nedostaje tako malo uobičajenih događaja i odnosa da metamorfozira u socijalno zdravu jedinku. Tvoj umjetnički izraz je ovdje prerastao u opomenu za naš bijeg od razvojnih zadataka, prije svega, od uspostavljanja sigurne, podržavajuće porodične klime i življenja na jednodnevne rate.
Obraćajući ti se nešto intimnije, Robine, hvala Ti što, zahvaljujući Tebi, postajem odgovorniji pisac, angažovaniji psiholog i ozbiljniji tragač za smislom svog postojanja. Ne, Ti nisi živio, Ti si bio Život per se. Tvoju smrt (što nije Tvoj definitivni odlazak) trebamo shvatiti kao raskid sa vlastitim negativnim navikama, omalovažavanjem života i zombijevskim odnosom prema sebi i svemu stvorenom.
Za kraj (odnosno, početak), ne bih te ispratio nekim klasičnim rekvijemom, već Vivaldijevom Primaverom, milozvukom zamaha leptirovih krila. Čovjeka, koji je stvarao za duboko zakopanog Čovjeka u svima nama.
