Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Sjećanja

12. Juna 2013.

Stari tekstovi: Bitka na Sutjesci

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

SEĆANJA STANKA TUROPOLJCA, NAJMLAĐEG UČESNIKA BITKE NA SUTJESCI

Plavi vjesnik, jul 1968., tekst: Jovo Popović, snimke: V. Grobenski

.

“Pet noći su čete bile u neprestanom pokretu. I Ćane je pet noći bio bez sna. A onda je trebalo zagaziti u hladnu, brzu, silovitu Sutjesku. Zamjenik komandanta bataljona ulazi prvi u rijeku: naređuje da se stvori lanac ruku. Tako vezani, ratnici sporo gaze rijeku, a među njima i četrnaestogodišnjak”

 

Od onih koji su ove godine stigli na Sutjesku, bio je najmlađi: ne danas, nego onda kad je rijeka Sutjeska postajala pojam revolucije: onda je imao samo 14 godina. A bio je tek u trinaestoj kad je prvi put stajao u stavu mirno pred slavnim komandantom Sedme banijske brigade, narodnim herojem Ninom Marakovićem:
– Kurir Stanko Turopoljac je spreman za zadatak!
kurircanecoll (Custom)
Sad je četrdesetogodišnjak, srednje visine, zbijen, preplanula lica, otac petnaestogodišnjeg dječaka Darka i devetogodišnje Vesne. Zanimanje: oficir. Živi u Herceg-Novom.
Ali, pustimo majora Turopoljca. Željeli smo upoznati i našim čitaocima predstaviti onog bivšeg Turopoljca, dječaka kojeg su drugovi nazivali Ćane, četrnaestogodišnjaka koji je trideset dana, neprestano u prvom borbenom redu, dijelio sudbinu svih osamnaest tisuća ratnika sa Sutjeske.
Kad on priča o onom davnom, slavnom vremenu, ne pamti datume ni imena brda, ali istinitost njegovih sjećanja lako je odrediti i vremenski, datumski, i geografski, jer je svaki dan – od 15. maja do 15. juna 1943 – rekonstruiran i zna se tačno gdje je kad bila koja četa, gdje je i kad je izvršen neki prodor.
Tako bi u ovim zapisima o majoru Stanku Turopoljcu trebalo reći: o Ćani Turopoljcu, kuriru štaba II bataljona VII banijske brigade, možemo sve odrediti i geografski i vremenski.
Od Potpeća do Tare, put od dvadeset i pet kilometara, Sedma banijska je prešla za šest sati. U brigadnom dnevniku je zapisano: brigada je na maršu izgubila deset boraca. Na daljnjem, mnogo težem putu, do Pive, gdje su stigli 5. juna, iz stroja je izašlo još 40 boraca.
Iz Potpeća je brigada krenula 28. maja.
Toga je dana plakao kurir II bataljona Ćane Turopoljac.
To se dogodilo u osvit dana. Komandant bataljona je poslao kurira k četi koja je držala zaštitnicu. Kad se zaštitnica povukla, kurir je čuo mukli, bolni glas:
– Ćane, brate, pomozi!
Osvrnuo se lijevo i desno. U nekom grmlju je zamijetio ranjenog mitraljesca. Pomoćnik mitraljesca je bio mrtav. A mitraljezac na samrti. Bilo je očito da se ne može spasiti.
Ćane je plakao zbog toga mitraljesca.
Ćane je proplakao kad ga je mitraljezac zamolio:
– Ponesi me, ne ostavljaj me, ili me odmah ubij!
Mitraljezac iz zaštitnice II bataljona VII banijske brigade zvao se Đuđa Cvikić. Visok, snažan momak, prvoborac. Taj Đuđa je bio sin Ćanine rođene tetke. Taj Ćanin brat od tetke molio je četrnaestogodišnjaka:
– Ubij me, nemoj dopustiti da me zarobe!
Dječak bi bio najsretniji kad bi mogao Đuđu uprtiti na leđa i ponijeti ga za brigadom. Ali, kako će? Dječakovo tijelo je bilo isušeno. Nije imao više od 40 kilograma. Jedva je pušku vukao. Ljubi ranjenog bratića:
– Poslat ću ja drugove da te donesu…
Govorio je tako, a znao je da nitko neće doći po Đuđu, jer nitko nije mogao doći. Uostalom, nikakve svrhe i nije bilo da se itko vraća: mitraljezac je bio smrtno ranjen. Ali, kako da to kaže ranjeniku? I danas, poslije 25 godina, Ćanino lice prožima grč bola, a u očima mu se krijesi kad se sjeća onog jutra u Potpeći, kad se sjeća onoga zova iz grmlja:
– Ne ostavi me, brate… 
Od Turopoljčevih iz banijskog sela Radoši svi su muškarci bili u partizanima: otac Stevan je poginuo u Majuru 1942, a stariji Ćanin brat Milan bio je borac u I bataljonu VII brigade.
Sve do Sutjeske, Ćane se kretao u zaštitnici. Njegov bataljon je i preko Tare, i preko Pive, i preko Vučeva prošao posljednji u ešalonu VII brigade i sastava VII banijske divizije. Borci danima ništa nisu jeli.
Krenuvši iz Potpeći, tjerali su sa sobom stado ovaca i dotjerali su ih sve do Pive, ali na Pivi su ostali bez ovaca. Kad su prelazili rijeku, meseršmiti su ih zasuli bombama. Ovan predvodnik je skočio u rijeku, a pomahnitale ovce za njim. Sve ih je Piva odnijela.
A onda, izbivši na Sutjesku, početkom drugog tjedna juna 1943. godine, dočekao ga je dar: smrdljivi konjski drob, što ga je nekoliko dana nosio u vojničkom rancu (i za Ćanu čuvao) borac I bataljona –  Milan Turopoljac.
Braća se danima, čak tjednima nisu vidjeli. Ali kad su se sreli na Sutjesci, ne rukuju se, ne ljube se, ništa ne govore. Milan brzo otvara naprtnjaču i pruža malom bratu smrdljivi drob:
– Jedi, veli, a tek kasnije, kad se dječak zasitio, izljubili su se i porazgovarali o prijeđenom putu.
Još jednom se brat pojavljuje u ovim zapisima o kuriru Ćani. Brigada je bila izbila na Sutjesku. Ilija Bogović, zamjenik komandanta II bataljona, poslao je svog miljenika, kurira Ćanu, u osinjak: trebalo je prenijeti naređenje jednoj četi koja je bila odsječena od glavnine.
Stići do te čete, značilo je: pretrčati jednu čistinu koju su njemački mitraljesci neprestano tukli iz aviona i rešetali vatrom teških mitraljeza. Mališa, zguren pod težinom puške, već svikao da se lišava straha, pretrčao je čistinu između rafala i sretno stigao do usamljene čete.
Negdje udesno od toga položaja, vjerovao je da front drži četa njegovog brata. I baš kad se želio povući, čuo je zov:
– Ubij me, druže, ne mogu dalje!
Nikad samom sebi nije objasnio odakle mu pomisao da ga to njegov brat Milan doziva! Ali, prije nego što je i razmislio o tome, nanovo je poletio između kuršuma da pomogne ranjeniku. Nije to bio njegov brat, ali, bio je njegov drug, sav iznuren, kostur. Čovjek je bio toliko lagan, da ga je čak dječak mogao nositi. Uprtio ga je na leđa i trčao s njim kroz rafale. Tek kad je stigao četu, shvatio je da je njegov napor bio uzaludan: borac kojeg je nosio bio je mrtav.
Sedma banijska divizija je Sutjesku pregazila noću između 8. i 9. juna. Avioni su od rane zore tukli onaj prostor. U kolonama se osjećala napetost. Teško bolesnom komesaru brigade Urošu Kruniću oduzet je pištolj i posljednja bomba: lako se moglo dogoditi da nemoćni komesar, kojeg su borci nosili, puca sam u sebe.
Pet noći su čete bile u neprestanom pokretu. I Ćane je pet noći bio bez sna. A onda je trebalo zagaziti u hladnu, brzu, silovitu Sutjesku. Zamjenik komandanta bataljona ulazi prvi u rijeku: naređuje da se stvori lanac ruku. Tako vezani, ratnici sporo gaze rijeku, a među njima i četrnaestogodišnjak.
Ponekad se lanac ruku pretrgne: tada Sutjeska redovito nekog odnese.
Zamjenik komandanta deset puta predvodi ešalon kroz rijeku, deset puta se vraća po preostale na lijevoj obali. Tek kad su svi napustili lijevu obalu, zamjenik komandanta, snažni, visoki Banijac Ilija Bogović, prigrlio je svoga kurira i krenuo na čelu kolone uz padine Zelengore, prema posljednjem obruču Sutjeske.
Čuvena fotografija: Ivan Ribar, ranjeni Josip Broz Tito - snimio general Sava Orović, 12. juna 1943. godine

Čuvena fotografija: Ivan Ribar, ranjeni Josip Broz Tito
– snimio general Sava Orović, 12. juna 1943. godine

Istaknuta slika: Ranjenici na Sutjesci, 9. jun 1943 (izvor: sh.wikipedia.org)


About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Božidar Proročić: Sjećanje na genocid u Srebrenici

SJEĆANJE NA GENOCID U SREBRENICI   Piše: Božidar Proročić književnik i publicista   Ove godine 11. jula navršava se tačno 25 godina od masakra i genocida u Srebrenici, koji su počinili pripadnici velikosrpski...
by Redakcija
0

 
 

Grad Sarajevo-Exodus Safeta Zeca predstavljen u Potočarima

Kao dio zvaničnog programa obilježavanja 25. godišnjice genocida u Srebrenici   SLIKARSKI OPUS „EXODUS“ SAFETA ZECA PREDSTAVLJEN U POTOČARIMA   (Potočari-Srebrenica, 07.07.2020) U okviru obilježavanja 25. godišnjic...
by Redakcija
0

 
 

Na ahiret preselio prof. dr. Smajil Durmišević

U 66. godini života u Zenici je 4. juna 2020. godine preminuo dr. sc. Smajil Durmišević, doktor, univerzitetski profesor i književnik. Dr. sc. Smajil Durmišević rođen je 06. 02. 1956. godine u Vrataru, Žepa, općina Rog...
by Redakcija
0

 

 

IN MEMORIAM: Bekim Serjanović, roman Nigdje, niotkuda (osvrt), Denis Kožljan

IN MEMORIAM: Bekim Sejranović roman: Nigdje, niotkuda piše: Denis Kožljan Bekim Sejranović (1972. – 2020) je bosanskohercegovački i hrvatski pisac. Rođen je u Brčkom, a 1985. se seli u Rijeku gde pohađa pomorsku ...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

IN MEMORIAM: RIZO POPARA (Godijevo, 10. 04. 1958. – 04 . 04. 2020. Priština)

RIZO POPARA (Godijevo, 10. 04. 1958. – 04 . 04. 2020. Priština) „Sutra je već kasno…“ Tako je često  govorio Rizo. Ovo na neki način odslikava njegov život kao da je žurio da sve uredi kako bi se na vrij...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona