Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Sjećanja

16. Maja 2013.

Stari tekstovi: Rejhan Demirdžić – U senci popularnog ”Karađoza”

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

GLUMAČKE LEGENDE: REJHAN DEMIRDŽIĆ – U SENCI POPULARNOG ”KARAĐOZA”!

Razgovarala Vesna Adamović, (”Nada”, mart, 1982)

.

Glumac od malih nogu, tačnije, od kratkih pantalona, u kojima je kao 16-godišnji dječak, za vrijeme okupacije, odigrao svoju prvu pozorišnu ulogu. Kasnije, u poratno vrijeme, djelić svog glumačkog bića ostavio je i u pozorištima širom Srbije, da bi se kasnije ipak vratio u Sarajevo, gdje je, u tamošnjim medijima, ostvario najveću popularnost – prvenstveno kao Husametin-beg u TV seriji “Karađoz”.

.

Umjetnik mora dio sebe pokloniti svom pozivu – dio svog privatnog života i emocija. Za sebe mogu slobodno reći da sam pola svog života, svoje ličnosti, individualnosti, poklonio teatru. Zbog toga mi nikad nije bilo žao i kad bih bio u prilici da opet biram, izabrao bih glumu kaže poznati dramski umjetnik

.

Za svakog glumca je važna uloga koju odigra, a od toga kako je odigrana on postaje manje ili više poznat i priznat. Za dramskog umjetnika Rejhana Demirdžića, može se slobodno reći da je i jedno i drugo. Na daskama koje život znače prisutan je gotovo četiri decenije.

Rejhan Demirdžić u zimu 1982. godine

Rejhan Demirdžić u zimu 1982. godine: ”Opet bih bio glumac”

Danas Rejhan ima status slobodnog umjetnika i neprestano igra u pozorištu, na filmu, televiziji, radiju. Televizijska publika i danas ga se sjeća po ulozi Husametin-bega iz TV serije »Karađoz«, a slušaoci Radio Sarajeva i danas se druže sa njim preko uloga Uzeira, koga igra Rejhan, i Mome čiji lik tumači njegov dugogodišnji »radio partner« Rudi Alvađ.

Sedimo u domu poznatog umjetnika i dok nam priprema pravu bosansku kahvicu raspitujemo se o mnogobrojnim umjetničkim slikama, karikaturama s glumčevim likom, priznanjima koja se nalaze po zidu sobe koja je nalik na umjetničku galeriju.

»Sve ovo ću zavještati sarajevskom pozorišnom muzeju« veli naš domaćin. »Ima tu veoma zanimljivih i vrijednih stvari, pa je lijepo da se to vidi!«

Ne sumnjamo da će ljudi biti zainteresovani za sve ovo što je Rejhan Demirdžić stekao tokom dugih godina glume i što čuva kao najvrednije relikvije. Pa, poslije tolikih godina plodnog glumačkog rada, poslije tolikih aplauza i priznanja, ne možemo a da ne zapitamo poznatog umjetnika koliko je on vjerovao tih davnih četrdesetih godina da će postići uspjeh u svojoj glumačkoj, ne baš tako lakoj, karijeri.

.

– Bio sam dječak u kratkim pantalonama kada sam odigrao svoju prvu ulogu, prisjeća se Rejhan. – Bilo je to 1943. kada sam imao šesnaest godina. Predstava se zvala »Lako je muškarcima«, mađarskog pisca Pala Barabaša u režiji Lidije Mansvjetove, koja je imala svoj glumački studio. Bile su to ratne godine, ja sam bio dijete, a volio sa da glumim.

 

• Ljubav prema glumi ostaje?

 

– Poslije oslobođenja otišao sam u armiju, a kada sam se vratio u Sarajevo i ja sam, kao i svi tadašnji mladi glumci, stavljen na raspolaganje Ministarstvu prosvjete. Smatrao sam da je bolje da malo odem širom Jugoslavije. Stavljen sam na raspolaganje Ministarstvu Srbije, koje se nalazilo u Takovskoj ulici. Tadašnji načelnik bio je Čedo Minderović.

Moj prvi susret s Beogradom bio je za mene događaj, a Minderović me je lijepo primio i predložio mi tri mogućnosti – pozorište u Šapcu, Titovom Užicu i Kragujevcu. Odlučio sam se za Šabac. Tu sam proveo tri sezone. Onda je došao premještaj za Titovo Užice, jer je u to vreme bila potreba da se glumci premještaju iz jednog u drugo pozorište.

Tadašnji upravnik pozorišta u Užicu bio je Milutin Čolić koji je vodio računa da repertoar bude raznovrstan. Ja sam, uglavnom, igrao mlade ljubavnike.

 

• U to vrijeme imali ste prilike da igrate sa glumcima koji su predstavljali poznata imena, a od kojih, na žalost, mnogi nisu živi, sa dramskim umjetnicima koji su obilježili našu pozorišnu epohu.

 

– U Šapcu smo igrali romantični istorijski repertoar, a nastupao sam sa pokojnima Dobricom Milutinovićem, Bambulom (Milivoje Živanović), Ljubišom Jovanovićem

 

ČUDNA MOĆ SARAJEVA

 

• Kako je izgledao tadašnji život pozorišnog glumca?

 

– U Titovom Užicu je bilo dobro oblasno pozorište u koje se dolazilo po dekretima. Mi smo imali obavezu da pravimo turneje po čitavom Sandžaku. Bili su to nezaboravni doživljaji. Na istom, otvorenom kamionu putovali su glumci, dekor i kulise.

Obilazili smo mjesta i ljude koji nisu nikada vidjeli pravo pozorište i prave glumce. Ja nemam završenu glumačku akademiju, ali imam nešto što je mislim, više od toga – rad u malim provincijskim pozorištima. Isto tako su nas tadašnji reditelji usmjeravali na moderan način igre, na današnje pozorište. Nije bilo patetike, ni staromodnog gledanja na teatar.

 

Učenje glume Reihan Demirdžić nastavlja u Niškom pozorištu, gde se, takođe, sreće sa poznatim teatarskim imenima.

 

– Imao sam sreće da budem u tom pozorištu koje je doživljavalo svoj procvat i bilo jedno od najboljih. Osim toga, Niš je na mene ostavio i drugi trag, koji je i danas dio mene. Moja kćerka Nađa i danas živi tamo.

 

• Ovo o čemu ste do sada govorili predstavlja osam godina vašeg »traganja« i »lutanja«. Šta se događa poslije toga?

 

– Poslije Niša sam bio gost Pozorišta na Terazijama u Beogradu, zahvaljujući Milutinu Čoliću i Dušanu Savkoviću. Bila je to predstava Branislava Nušića »Dr«. Imao sam i ponudu da pređem u beogradsko Narodno pozorište, jer me je pokojni dr Hugo Klajn, obilazeći niško pozorište, video i to mi predložio. Međutim, bio sam dosta nostalgičan za Sarajevom i zahvaljujući Vasi Kosiću dobio sam angažman u sarajevskom Narodnom pozorištu. A, u isto vrijeme, apelovalo se na sve glumce Bosance da se vrate u Bosnu.

 

• Kakva je to čudna moć Sarajeva koja vuče ljude da mu se vraćaju, iako sa puno uspjeha nastupaju i van njega?

 

– Sarajevo je raznolik grad. Ima mnogo vrijedne baštine koju treba cijeniti i njegovati. Ako to ne održavaju Sarajlije – ko će drugi?

 

• Ipak, Srbija je na vas ostavila traga.

 

– Ta, gotovo cijela decenija, u Srbiji za mene je jedna od nezaboravnih u mojoj karijeri i životu. I danas često obilazim ta pozorišta, sarađujem s njima. To je dio mene.

 

• Cio vaš život posvećen je teatru. Kako ste se vi, uopšte, deli na »daskama«? Da li je bilo i onih koji su se protivili vašim htjenjima?

 

– Moja šira familija je bila protiv toga da postanem glumac. Jedino me je podržavala moja mama, koja je govorila: »Dijete, idi onome što te vuče!« Prvo sam nastupao na školskim priredbama i gluma je nekako spontano došla.

Volio sam pozorište. U njega sam ulazio kroz prozor, provlačio se kroz podrum kako bih vidio predstavu. Bila je to jedna čudna želja da i ja zaigram na daskama. I danas, kada pomislim šta bih drugo bio opet bih izabrao glumu i teatar.

 

ORIJENTALNA BAJKA

.

• Gledali smo vas i na filmu, televiziji, estradnoj sceni… Pa, ipak…

 

– Pozorište ne bih podredio ni jednom drugom mediju, a bilo bi mi žao da se nisam u svemu tome oprobao. Pozorište je jedina živa umjetnost i traži puno od glumca.

 

• Teatar je, bez sumnje, najveći izazov za svakog glumca, ali se čini da je nastala osjeka pozorišne publike.

 

– Kriza pozorišne publike postoji, ali mislim da to nije slučaj ako je predstava dobra. Kriza je došla zbog loših predstava širom Jugoslavije, osim Slovenije. Pored toga i administracija se uvukla u teatar, tako da je glumac na trećem mjestu. Mislim da će ta kriza proći, jer publika voli pozorište. Istina, za glumca je televizija čarobna, taj program gleda puno ljudi.

 

• Htjeli to ili ne, morate priznati da je i vama televizija donijela ogromnu popularnost serijom »Karađoz«.

 

– »Karađoz« i danas ima svojih pristalica, a nikada do sada nije ni repriziran. Čudan je odnos Televizije Sarajevo prema našoj, bosanskoj, baštini. Oni ovu seriju više smatraju šundom, nego serijom koja se svidela gledaocima. Mislim da je to bila neobična serija koja je bila prikazana u pravo vrijeme i predstavljala bajku, fantastiku…

U to vrijeme išle su serije sa savremenom tematikom, a pokojni Jurislav Korenić i ja trudili smo se da napravimo orijentalnu priču koju smo prilagodili bosanskim prilikama, gdje je beg bio bosanski, a ne istambulski. Isto tako, ova serija je pomogla mnogim sarajevskim glumcima da »probiju led«.

 

• Mora da vam je neobično draga lutka Husametin-bega koja zauzima počasno mjesto u vašem domu.

 

– Lutku je radio Ivica Bilek za samu seriju i kada je serija završena – poklonio mi je. I nju ću ostaviti muzeju.

 

• Vas obavezno vezuju za uloge turskih velmoža, a takve uloge uglavnom i igrate na televiziji. Zašto?

 

– Kada vas na televiziji poklope turbani, onda samo ide turban za turbanom. To je tako. 

 

Rejhana Demirdžića, međutim, nisu samo »poklapali turbani«. Za ove četiri decenije glumačkog rada odigrao je mnoge uloge za koje je dobio i bezbrojna vredna priznanja. Veli da mu je svako od njih drago, a mi iz tog mnoštva izdvajamo samo neka. Tu su: Plaketa niškog pozorišta, Plaketa grada Sarajeva, Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Dvadesetsedmojulska nagrada BiH, Orden rada sa crvenom zastavom, Orden rada sa zlatnim vijencem…

 

ISTINSKI BOEM

 .

• Život sa divnim uspomenama je nesumnjivo bogatstvo. Ali, nije li teško živeti sam?

 

– Uskoro ću dobiti veći stan. Vidite, sve je već pripremljeno za selidbu i nadam se da ću onda ponovo uploviti u bračne vode. Jer, kada čovjek zađe u izvjesne godine, mora imati pored sebe nekoga s kim bi ih proveo.

 

• Vi imate dosta prijatelja. Vidim ovdje slike sa posvetama. Znači li to da se družite sa slikarima?

 

– Imam mnogo prijatelja među slikarima. U »srećna« vremena oni su poklanjali, davali slike… Sve one me podsjećaju na neko lijepo vrijeme, kada je bilo više tog druženja, manje trke…

 

• Na vrijeme prave boemije…

 

– Moja branša ima kompletno boemske navike. Ima među tim boemima dosta pozera. Ja ne pripadam njima, već onoj pravoj boemiji, a imao sam i od koga da to naslijedim. Imao sam učitelje i kolege koji su bili istinski boemi.

 

• Rekli ste da je velika stvar biti glumac.

 

– Da, velika je stvar biti glumac, ali u pravom smislu te riječi. Glumac mora dio sebe pokloniti ovom pozivu, dio privatnog života, emocija… Danas, što više fabrikujemo glumce, oni su sve lošiji, bez obzira na školu. Glumac mora poznavati istoriju, literaturu, vijek u kojem se odvija predstava, kako bi mogao ostvariti jedan lik. Ja mogu slobodno reći za sebe da sam pola svoga privatnog života, svoje ličnosti, individualnosti, poklonio teatru.

 

• Znači li to da imate zamjerki mladima?

 

– Ja se družim s mlađim generacijama i moja saradnja s njima je odlična, Ali, generalno smatram da su mladi ljudi nestrpljivi.

Oni treba da shvate da u ovom našem, glumačkom poslu, kao uostalom i u svakom drugom, mora biti i poraza i uspjeha. A, mladi bi htjeli da preko noći premoste neke stvari koje se ne mogu tek tako prekoračiti.

 

Rejhan Demirdžić, korača tom glumačkom stazom već dugo. Poželimo mu da se još ne umori!

Rejhan Demirdžić u duštvu koleginice Nadežde Resulović (1969)

Rejhan Demirdžić u duštvu koleginice Nadežde Resulović (1969) slika sa omota Jugotonove “šaljive” singl ploče, izvor: Discogs.com

Legendarni komad “Karađoz” snimljen za filmski ekran davne 1969. godine predstavlja jedan od najvećih dragulja ukupne bosansko-hercegovačke kinematografije. Dvojica scenarista, rahmetli Rejhan Demirdžić i pokojni Jurislav Korenić osmislili su ove kultne i neponovljive dramske sadržaje. U režiji pokojnog Aleksandra Jevđevića “Karađoz” je prikazao život visokoklasne begovske porodice na jedan humoristički način. Pratimo svakodnevnicu Husametin-Bega (rahmetli Rejhan Demirdžić), njegove Kadune (pokojna Nada Pani), sina Hajdija (Zijah Sokolović), protivnika Bega Husametina, Zejbeka (pokojni Zvonko Zrnčić), a sa velikim udjelom u komadu posmatramo i lukavog, ali i za svaku situaciju jako sposobnog slugu Fistika (Aleksandar Mičić). Iako se u ovom ostvarenju ne može precizno odrediti period koji određuje historijski moment bitan za radnju, iz starog arhaičnog bosanskog jezika kojeg maestralno interpretira rahmetli Rejhan Demirdžić možemo zaključiti da bi se moglo raditi o periodu prije dolaska Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu. Nažalost, Božja volja i vrijeme koje neumitno teče odnijelo je sa sobom gotovo sve i jednog stvaraoca i glumca koji su radili na “Karađozu”. Nema više Rejhana, Zvonka, Jurislava, Aleksandra (režiser), Nade… Nema ih kao što nema ni onog lijepog vremena i one lijepe Bosne i Hercegovine koja je okićena različitostima disala jednim plućima.

Evo jedne od malih pričica iz “Karađoza”:

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=tvWzIW8mDo8#!

Rejhan Demirdžić

Rejhan Demirdžić

Rejhan Demirdžić je bosanskohercegovački pozorišni, filmski, radijski i televizijski glumac, te televizijski scenarista. Rođen 02. 01. 1927. godine u Sarajevu. Prvi nastup imao u sarajevskom Narodnom pozorištu 1943. godine. Osim u sarajevskom Narodnom pozorištu glumio u pozorištima u Šapcu, Titovom Užicu i Nišu u periodu od 1945. do 1955. kada se definitivno vraća u Sarajevo. Bio je veliki majstor glumačkog zanata – glumac koji nije imao svoj fah već je mogao uspješno glumiti, mangupa, nacističkog oficira, bega i gradskog gospodina. Rejhan Demirdžić i Rudi Alvađ su u zabavnim emisijama Radija Sarajevo igrali veoma popularne likove Uzeira i Momu. Umro je 22. august 1988. u  Sarajevu.
Filmografija:
Filmovi – Vratiću se (1957), Krst Rakoc (1962), Popodne (1964), Glineni golub (1966), Diverzanti (1967), Quo vadiš Živorade (1968), Neka daleka svjetlost (1969), Derviš i smrt (1974), Sarajevski atentat (1975), Simha (1975), Husinska buna (1980), Miris dunja (1982), Ukazanje Gospe u selu Grabovica (1982), Pismo – glava (1983), Inat (1988).

Serije – Karađoz (1970), Porobdžije (1976), Tale (1977), Kože (1982).

avlija.facebook (Custom)



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Božidar Proročić: Sjećanje na genocid u Srebrenici

SJEĆANJE NA GENOCID U SREBRENICI   Piše: Božidar Proročić književnik i publicista   Ove godine 11. jula navršava se tačno 25 godina od masakra i genocida u Srebrenici, koji su počinili pripadnici velikosrpski...
by Redakcija
0

 
 

Na ahiret preselio prof. dr. Smajil Durmišević

U 66. godini života u Zenici je 4. juna 2020. godine preminuo dr. sc. Smajil Durmišević, doktor, univerzitetski profesor i književnik. Dr. sc. Smajil Durmišević rođen je 06. 02. 1956. godine u Vrataru, Žepa, općina Rog...
by Redakcija
0

 
 

IN MEMORIAM: Bekim Serjanović, roman Nigdje, niotkuda (osvrt), Denis Kožljan

IN MEMORIAM: Bekim Sejranović roman: Nigdje, niotkuda piše: Denis Kožljan Bekim Sejranović (1972. – 2020) je bosanskohercegovački i hrvatski pisac. Rođen je u Brčkom, a 1985. se seli u Rijeku gde pohađa pomorsku ...
by Redakcija
0

 

 

IN MEMORIAM: RIZO POPARA (Godijevo, 10. 04. 1958. – 04 . 04. 2020. Priština)

RIZO POPARA (Godijevo, 10. 04. 1958. – 04 . 04. 2020. Priština) „Sutra je već kasno…“ Tako je često  govorio Rizo. Ovo na neki način odslikava njegov život kao da je žurio da sve uredi kako bi se na vrij...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

IN MEMORIAM: Otišla je Nataša kod Gorana

Nataša Zimonjić-Čengić, majka poznatog rukometaša Gorana Čengića, koji je u ratu likvidiran na sarajevskoj Grbavici zato što je pokušao odbraniti svoga starog komšiju, zatvorila je zauvijek 24. aprila 2020. godine svo...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona