Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Sjećanja

28. Aprila 2019.

Vesna Đukanović: Vitomir – Vito Nikolić, jedan od posljednjih crnogorskih pjesnika  boema

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Vitomir – Vito Nikolić, jedan od posljednjih crnogorskih pjesnika  boema

Piše:  Vesna Đukanović

Ovih dana se navršava  85 godina od rođenja Vitomira Nikolića, jednog od najznačajnijih crnogorskih liričara. To je, svakako, povod da se prisjetimo njega i njegove poezije.

Sudbina nije bila naklonjena pjesniku Vitomiru – Vitu Nikoliću. Porijeklom Nikšićanin, rođen je 1934. godine u Mostaru, gdje mu je otac bio u vojnoj službi. Rat je presjekao njegovo djetinjstvo. U aprilu 1941. sa porodicom je izbjegao u Nikšić. Rano je ostao bez majke. Bio je svjedok dosad najstrašnijeg rata, stradalnik u godinama kada se uče slova. On i njegov drug Nikola našli su bombu. Njegov dvanaestogodišnji brat je dotrčao, uzeo bombu i bacio je. Ali ona je udarila u neko drvo i eksplodirala. Vito je zadobio lakše povrede, a brat i drug su poginuli. Italijani su 1943. godine ubili Vitovog oca. Neko vrijeme Vito je živio kod tetke u Mostaru, pa je otuda opet morao bježati u Nikšić. Kad se rat završio, on i njegovi vršnjaci slične sudbine okupili su se u domovima za ratnu siročad. Kasnije će Vito u stihovima progovoriti o toj generaciji koja je morala da shvati „… u jednom dobu kad se teško što shvata,  kako nam niko ne može vratiti, ni mrtvu majku, ni oca, ni brata.“

Možemo li da shvatimo što znači taj osjećaj o kome priča Vito, kako je najteže u domu bilo to kada drugovima stignu pisma, paketi i posjeta, a njemu ništa, niko! Ili, kad kaže: „Ja nikada ne mogu imati velikih prohtjeva, većih od tri obroka dnevno i tople sobe!“ Siromaštvo je dostojanstveno podnosio. Pošto nije imao stan, jedno vrijeme je noćivao pod stepeništem, zatim u željezničkom vagonu. U tako teškim životnim uslovima, razbolio se i postao čest gost sanatorijuma. Četiri godine bio je vezan za bolesničku postelju. Već od rođenja zadojen čemerom, nije se predavao. Sav u bolu, nadanjima i iščekivanjima, živio je ipak svoj život.

Prve zbirke pjesama „Drumovanja“ i „Sunce, hladno mi je“ Vito je štampao o svom trošku. Iako u skromnoj opremi, bile su tražene  i rado čitane. Najčešće su ih kupovali prijatelji sa kojima je provodio kafanski život. Stalno je bio u sukobu sa vlašću, odležao je neko vrijeme u zatvoru, ali su ga pojedinci iz te vlasti i štitili. Opštinski komitet Nikšića obezbijedio mu je i garsonjeru. Iz Nikšića se preselio u Podgoricu i zaposlio se u redakciji „Pobjede“. Njegove reportaže „Crnom Gorom putem i bespućem“ su priče bez kojih se ne može u potpunosti procijeniti Vitov književni rad.

Ponekad je Vito priređivao književne večeri u kafanama, pred brojnom publikom koju je  znao da razgali i uzbudi svojim stihovima. Pisao je i pjesme za djecu, od kojih su se neke našle u čitankama za osnovce. Mislim da se svi i danas sjećamo pjesama „Pismo mojoj učiteljici“i „Moje poštovanje, vrapci“. Vitove pjesme često se recituju u kafanskom štimungu, jer su većinom nastale za kafanskim stolom.

Vito je prestao da drumuje 1994. godine, a njegova poezija prihvaćena je u narodu i nastavlja da živi. Humku u kojoj zauvijek počiva neumorni skitač i drumovnik prekriva ploča od crnog mermera na kojoj je, po njegovoj želji, napisano samo: „Vitomir Nikolić – književnik“. Ova činjenica najbolje svjedoči koliko je Vito bio skroman čovjek.

Rijetki su naši pjesnici koji su svojom poezijom zaslužili status kultnog stvaraoca, a to je slučaj sa Vitomirom Nikolićem, prije svega nikšićkim, a onda i crnogorskim pjesnikom, među ljubiteljima poezije poznatijim jednostavno kao – Vito. Iako je objavio svega nekolike zbirke pjesama, za Vita se može reći da je raskošan pjesnik jednostavnog stila koji se nije povodio ni za jednom epohom, niti se njegovo stvaralaštvo može svrstati u okvir nekog tadašnjeg vremena. Njegove pjesme su se znale i govorile i još prije njihovog objavljivanja, a i danas se nerijetko može čuti zanosno recitovanje Vitove poezije.

Nemoguće je govoriti o Vitovoj poeziji, a ne povezati je sa njegovim životom. Dakle, neophodno je izjednačavanje pjesnika i lirskog subjekta. Takvih slučajeva imamo i kod drugih pjesnika, kao što je, recimo, Zmaj i njegove zbirke pjesama „Đulići“ i „Đulići uveoci“, zatim Kostić i njegova pjesma „Santa Maria della salute“, kada se teško može govoriti o poeziji, a da se ne uzme u obzir i pozadina njenog nastanka. Takve su i Vitove pjesme. Ukoliko ne znamo što je za pjesnika značio rat zbog kojeg je ostao siroče bez krova nad glavom, spavao ispod stepeništa, u željezničkom vagonu i pod otvorenim nebom, zbog čega je i obolio, ne možemo valjano shvatiti njegove stihove: „Čudna me ponekad želja hvata / da kupim razglednicu i napišem: / Dobro je: pošte rade, nema rata… / i ništa više.“  (iz pjesme „Mir“) ili stihove:  „Ni oca, ni majke, ni adrese… / a već je jesen. / Kiše zru.“  (iz pjesme „Jesen daleko na drumu“)

Kroz motive lutanja, drumovanja, kafane i pića ogleda se Vitov boemski život. („Drumovi će poželjet ludaka, / a ludaka više biti neće.“ – pjesma „Drumovi će poželjet ludaka“, posvećena Pavlu Vujisiću).  Ili stihovi pjesme „Grlom u Polimlje“:  „Gori jesen, teče šljiva / u prvotok ljut… / Teško li je iz Polimlja / niz trijezan put“.  Ponekad mu pijanstvo služi da pobjegne od surove stvarnosti kao u pjesmi „Slika sa periferije“:  „Pijan sam eto ali šta to mari / pustite me dragi ja vas molim / u ovom životu ima puno stvari / koje samo pijan mogu da odbolim“. Često je ime pjesnika sastavni dio njegove pjesme, čime joj daje lični pečat, kao u pjesmi „Pjesma“:  „Na drum palo nebo malaksalo / ne može se dalje, Vitomire“, ili u pjesmi „I opet jesen“ :  „I opet jesen. /  Opet tutnje / beskrajne kiše  /  po Nikšiću, /  i opet stare / crne slutnje, / i opet  /  – sam si, /  Nikoliću“.

Pjeva Vito i o ljubavi koja je istovremeno platonska i čulna, ali ni jedno ni drugo u potpunosti i otvoreno, njegova ljubav je misteriozna, ujedno i čežnjiva i tjeskobna, da se samo naslutiti. Tako se u pjesmi „Prvi snijeg“ ljubav i ne pominje, ali ona zrači iz svakog njenog stiha. Pjesma koja najbolje opisuje važnost ljubavi  je pjesma „Neka me ne bude“ u kojoj pjesnik kaže: „Neka me ne bude kad budem prestao da volim / jer tada od mene ne bi ostalo ništa / – možda samo ugarak neki goli / od čitavog ovog velikog ognjišta.“ On pjeva i o ljepoti i mladosti koje ga nadahnjuju da stvara, što vidimo u pjesmi „Gimnazijalke na snijegu“:  „Da nije tih očiju / i tih lica / iz kojih  / vječno / sunce grije… …Gimnazijalke, / danas / svakoj po petica / iz života, / ljepote / i / poezije.“

Međutim, u Vitovoj poeziji češći su  motivi : smrt, bol, samoća, očaj, bolest, prolaznost.  „Ležim na odru, tih, uprošćen / do banalnosti, do gorskog stida, / ulaze nekakve crne gošće, / poneka priđe i zarida.“  („Posljednja pjesma“) .  Pišući o smrti, nerijetko se poigrava i motivom samoubistva. U pjesmi „Banju Šaranoviću“ pišea:   „Ove jeseni ni tebe ni mene, / ti u grobu – ja u garsonjeri, / Stižu mi nekakvi računi, /  nekakve opomene, / a niotkud riječi da me razuvjeri / kako  nijesi bio u pravu / kad si posegnuo za nožem ko Serjoža / Ove jeseni i ja sanjam travu / neku dobru travu s one strane noža.“

U nekim pjesmama imamo živopisne opise, kao da nijesu napisane nego naslikane. Dok ih čitamo, pred očima nam se stvara vizuelni prikaz onoga o čemu pjesnik govori kao u pjesmi „Hrast“: „Sam u polju, kao na megdanu, / svakom jadu stoji na biljegu, / i nedanu, i gromu nenadnu, / i opaku vjetru, i snijegu.“ Osim samog opisa, u Vitovim pjesmama srijećemo  „oslikavanje“ pjesme i na  druge načine. Tako u pjesmi „S jeseni“ imamo čestu upotrebu suglasnika s, š, z i ž „…kad dozru dunje i regruti / i djevojke kad se zanevjeste, / s jeseni / nekud me zovu ceste, / nekud / gdje lišće nikad ne žuti…“

Pjesma „Noć sa Dubrovnikom“ nastala 1991. godine  predstavlja otvorenu kritiku rata koji je uslovio napad na Dubrovnik, od strane čovjeka kojem je i jedan rat, koji se desio pola vijeka ranije, bio i više nego dovoljan za cio život: „A šta tebe čeka Gospodine Grade, / u ovoj noći bratske krvomutnje, / dok krvnici mirno svoj posao rade? … / Ne daj, bože, da se steknu moje slutnje!“ Prema nekim saznanjima ovo je posljednja pjesma koju je napisao.

Njegovi stihovi odišu melanholijom i nostalgijom (zbog čega, često, čitaoci primjećuju sličnost između njega i cetinjskog pjesnika  Aleksandra Lesa Ivanovića, koji je takođe pjevao o jeseni, prolaznosti, bolesti i putovanjima, a kome je Nikolić posvetio pjesmu „Pjesnik“). I jedan i drugi su proživjeli intenzivno mnogo i nevolja i teškoća i jada. Ali kao što jednom reče Meša Selimović: „…ne treba biti nepravedan, teškoće u životu su mi omogućile da probudim svoja saznanja, bez toga ne bi bilo moguće napisati iole vrednije književno djelo. Tako je umjetnik jedini u situaciji da može zahvaljivati životnim teškoćama.“

Ono  što povezuje sve njegove pjesme jeste utisak koji ostavljaju na čitaoca, bujica emocija koja izvire iz njegovih stihova, bilo da je ironija, bol, nostalgija ili neko drugo osjećanje. Otuda ga , nerijetko, književni kritičari nazivaju crnogorskim Jesenjinom.

Ako i nije najveći crnogorski pjesnik, njegovo mjesto u crnogorkoj književnosti je nepobitno zasluženo.Vitovo se stvaralaštvo čuva u širokom čitalačkom krugu, a godine koje prolaze ne oduzimaju njegovim pjesmama na kvalitetu. On je rekao: „Pjesnik je u svakom ljudskom stvoru. Ko nije pjesnik, taj je davno mrtav“. Zato Vito još živi.

 

 

Vesna Đukanović je rođena na Cetinju 16. marta 1967. godine. Osnovnu i srednju školu završila je u rodnom gradu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću na odsjeku za Srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti. Radi u OŠ „Njegoš“ na Cetinju, najstarijoj osnovnoj školi u Crnoj Gori. Dobitnica je nagrade Ministarstva prosvjete iz Fonda za kvalitet i talente za školsku 2017/18. godinu.  Organizuje književne večeri, u školi i gradu, posvećene zavičajnim piscima.  Živi na Cetinju i majka je dvoje djece.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Nacionalni parkovi – simbol i ponos Crne Gore

NACIONALNI PARKOVI SIMBOL I PONOS CRNE GORE Piše: Božidar Proročić Nacionalni parkovi su predjeli posebne ljepote i značajnih i rijetkih prirodnih pojava. Oni čine ekološku i geografsku cjelinu koja se posebnim zakonom i...
by Redakcija
0

 
 

Mešino bockanje – aforizmi Mehmeda Meše Delića

*Imam sahat bez kazaljki, jer više ne vjerujem ni – vremenu. *Nestrpljivi mole Boga da On da strpljenje, ali odmah. *Za većinu ljudi život je ružno vrijeme, stanu i čekaju da prođe. *Danas je bolje biti bogat nego biti ...
by Redakcija
0

 
 

Ivana Đukić: Novi ”Kosač”

Ivana Đukić   Novi ,,Kosač”   Śedi tako u svojoj fotelji zavaljen/a, zagledan/a u budućnost kroz prozor svoje fancy kancelarije, i među mislima probira jednu: “Pa, možda ja i nijesam mašina! Možda i ja im...
by Redakcija
0

 

 

Intervju sa NJ. E. Nataliyom Fiyalkom

INTERVJU SA OTPRAVNICOM POSLOVA AMBASADE UKRAJINE U CRNOJ GORI NJENOM EKSELENCIJOM NATALIYOM FIYALKA  Razgovarao: Božidar Proročić   Prvi tragovi ljudske civilzacije u Ukrajini sežu još u daleku prošlost prije 300.0...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Božidar Proročić: Razgovor sa Nebojšom Burzanovićem

Gospodine Burzanoviću, direktor ste Narodne biblioteke ,,Radosav Ljumović” koja čuva tradiciju knjige punih 138 godina jedan je od najljepših kulturnih reprezenata glavnog grada Podgorice koliko je važno da ovako značaj...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona