U jednom od zadnjih razgovora sa Huseinom Bašićem, prije njegove smrti, rekao mi je da pisac treba da ostavi autobiografske bilješke o svom životu i stvaralaštvu, da se ne bi poslije njegove smrti pisalo i nagađalo: bilo je to ovako ili onako. Ne znam koliko su bolest i smrt dozvolili da Husein ispuni ovu želju, pa ću zato ovoga puta iznijeti samo nekoliko fragmenata iz našeg pedesetogodišnjeg drugovanja. Iako su još za njegova života brojni kritičari, dodijeljene nagrade i priznanja, dali visoku ocjenu njegovom stvaralaštvu, s obzirom na obim i značaj njegovog stvaralaštva, kako je i sam autor smatrao, ljubitelji književnosti imaće o njegovim romanima još mnogo toga da tumače i pišu. Svi koji su pisali o njemu slažu se pri konstataciji da je Husein Bašić, jedan od najznačajnijih bošnjačkih pisaca, ostavio iza sebe vrsne pjesme, priče i romane koji odražavaju sudbinu njegovih sunarodnika, a u svojim antologijama sabrao i prezentirao svijetu kulturnu baštinu svoga naroda koja se svojim umjetničkim dometima uklapa u kulturnu baštinu svjetske civilizacije.
Sticajem okolnosti, uoči 2004. godine (27. 12. 2003) godine, kako sam zapisao u svom dnevniku, susreo sam se i proveo oko pet sati sa Huseinom Bašićem u zlatarskoj radnji, naučnika i kritičara mr. Redžepa Škrijelja u Novom Pazaru, u kojoj je bio i književnik Omer Turković. Pored mojih i Husovih evociranja uspomena – kada smo, kao srednjoškolci, zajedno stanovali u Novom Pazaru, dijeleći komad hljeba, hladnu đačku sobicu i na česmi Grlici točeći vodu u testije za piće, pokazivali jedan drugome napisane pjesme i priče. Bašić nam je tad pričao o posljedicama svog pada sa krova u djetinjstvu, a mi smo ga hrabrili sjećanjima iz mladosti i značajem njegovih knjiga kojima je osvjedočio vrijednost svoga postojanja. Podsjetio sam Huseina i na našu prepisku kada smo bili razdvojeni, da još čuvam njegova pisma koja mi je, 1958. godine, pisao sa studija iz Banje Luke, zatim pisma iz vojske iz Leskovca 1962. godine, a da mi se potom povremeno javljao kao profesor i predsjednik opštine iz Plava i pomoćnik ministra kulture iz Podgorice, a – bogme – nekad me u njima nazivao „prijatelju”, nekad „druže”, a nekad „pobratime”, ali smo mi tada, mladi književnici iz regiona Sandžaka svih nacionalnih struktura, redovno Huseina obilazili i na radnom mjestu i kod kuće, gdje nas je gostoprimno sretao i ispraćao kao pravu braću. On nije samo kao čovjek pokazivao svoju plemenitost i dobrotu, već i kao pisac; svojim britkim natpisima i toplim riječima pozdravljao je svaku knjigu u kojoj je nazreo dar i talenat, pa kako se i iz njegove bibliografije vidi, i o mojim knjigama proze i poezije napisao je nekoliko darovitih eseja i učestvovao u promociji moje zbirke poezije: Sijevak i romana: Tajnovid (o kome je u novopazarskom „Mak”-u, br. 5-6, 1995. objavio svoj prikaz).
A čime smo mogli mi da mu vratimo tu plemenitost? Sjećam se da sam pokušavao u svom kraju da prodam nekoliko primjeraka Bašićevog romana Tuđe gnijezdo, ali moji zemljaci, bogme, ni tada ni sada još nisu bili dostigli nivo ostalih prosvijećenih naroda u ljubavi prema knjizi, ili se ja varam – možda je kod njih uvijek preče bilo da se kupi hljeb nego knjiga. Ipak se sjećam da je jedan mladi biznismen iz Rožaja Nusret (H)Ećo pomogao izdanje Husovih romana, što bi trebalo da bude uzor svim bošnjačkim biznismenima, koji mogu da pomognu temeljna izdanja svoje kulturne baštine, da to ubuduće čine, jer siromašni talentovani stvaraoci malih naroda, koji nemaju svoje institucije, nemaju drugog načina da objelodane svoje stvaralaštvo.
