Budimir Stefanović
NEDOSTIŽNO
Suočavam ostarelost srca
sa zabludama karmičke svesti
o ovozemaljskom pronalaženju identiteta
spajanjem srodnih duša
kroz reč, dodir i misao.
Oslobađam poetsko višeglasje
svođenjem računa sopstvenosti
sa naivnošću ukradenog pogleda
nepoznate jedinke hodanjem po ivici
podno provalije beznađa,
iščitavanjem mnoštva pedantno
složenih slova u matrici
raširenih korica mudrosti.
Podnosim pritisak proćerdane prošlosti
sa pritiskom sadašnjosti u okularu
aritmije neizbežnog zavrsetka postojanja,
tragajući za tvojim odrazom
na požutelim platnima renesanse,
na svingama, po grobljima, urvinama,
u ilustrovanim časopisima, novinskim člancima iz arhive.
Nepomirljiv da sam traganjem ubio sebe u tebi
nesvesticom viševekovne pretrage po sećanjima
na noći i dane, na smrt i pogibelj, na iluziju i pijanstvo,
omamljen teturam posivelim poljima iluzija.
U susret neizbežnom završetku postojanja
spojen sa tobom bestelesjem bez razrešenja.
