Zanimanje Europe srednjeg i novog vijeka za islam bilo je mnogo veće nego što se to obično misli. Postojanje muslimanske državne tvorbe u Španiji i na Siciliji, križarski ratovi, vjekovno gospodstvo muslimana na obalama Sredozemlja i kasnije prodiranje Turaka usmjereno osvajanju jugoistočne i Podunavske Europe u 16. i 17. stoljeću znatno su utjecali na međusobno kulturno, političko i vjersko prožimanje dvaju različitih svjetova, zapadno-kršćanskog i istočno-islamskog. Na prvom mjestu vjerski razlozi, zatim politički i znanstveni podsticali su učene ljude u Europi srednjeg i novog vijeka, da se življe zanimaju vjerskim i književno-znanstvenim djelima, koje je dotada stvorio muslimanski naučni duh. Čini nam se da ni do sada nije u zapadnim književnostima dovoljno naglašen utjecaj muslimanskog vjerskog i znanstveno-filozofskog duha na kulturno-duhovnu sudbinu Europe, naročito u srednjem i početcima novog vijeka. Pored vojničkih bitki, koje su se između dva vjerski različita protivnika vodile za Španiju i Sredozemlje, odnosno jugoistočnu Europu i Carigrad, u naučnom svijetu, muslimanskom i kršćanskom (u Bizantu i zapadnoj Europi), nicala su djela s izrazito polemičkim obilježjem kao i prijevodima glavnih djela protivničkih književnosti. Dovoljno je podsjetiti na muslimanskog vjerskog učenjaka i pisca Ibni Tejmijju, na kršćanskog polemičara Sv. Ivana Damascenusa i latinskog prevodioca Kur’ana Marraccia. Posljednja dvojica su svojim djelima izrazili stanovište tadašnjeg kršćanskog svijeta spram islama. Te rasprave, koje su u Europi plamtile, naročito u Španiji, Portugalu, Engleskoj, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj i Bizantu, nametale su potrebu upoznavanja islamskih vjerskih spisa, u prvom redu Kur’ana, glavnog izvora cjelokupnog muslimanskog vjerskog, duhovnog i društveno-političkog sustava, objavljenog na arapskom jeziku, koji je kao takav proširen i na Istoku i na Zapadu. Prvi prijevod Kur’ana izrađen je u Španiji, dok se ova nalazila u političkom krugu islama, na podsticaj svećenika Pietra Maurizia zvanog Venerabile. Kako je u ono doba Španija privlačila kršćanske učenjake iz čitave Europe zemlju posjeti Maurizio, između 1141. i 1143. godine. U želji da kršćanskim apologetičarima i misionarima pruži čvrstu podlogu za njihove protuislamske rasprave tom prilikom nađe dvojicu dobrih poznavalaca jezika, koji su bili u stanju prevesti Kur’an, Engleza Roberta iz Retinesa i Njemca Hermanna Dalmata. Njih dvojica uz suradnju Petra od Toleda, koji je obavio latinsku redakciju prijevoda, i Francuza Petra iz Poitiersa, Maurizieva tajnika, izradiše prvi latinski prijevod Kur’ana, godine 1143. Ovaj prvi latinski prievod Kur’ana služio je punih 5 stoljeća, sve do Marraccieva prijevoda, kao jedina podloga bezbrojnim protumuslimanskim raspravama u Europi. Prijevod je brzo raširen po europskim zemljama. U mnogobrojnim prijepisima i nakon što ga je tiskao u Baselu godine 1543. Theodor Buchmann (Bibliander) zajednički s više rasprava polemičkog i poviesnog sadržaja u poznatom djelu pod naslovom: »Machumetis Saracenorum principis eiusque successorum vitae đoctrina ac ipse Alcoran«. Na temelju latinskog izrađen je prvi talijanski prijevod Kur’ana tiskan u Mletcima 1547.godine. Kao prevodilac je potpisan Andrea Arrivabene koji je zapravo samo tiskao i izdao prijevod, iako krivo tvrdi, da je to »s arapskog izvornika prijevod na naš prosti (talijanski, op. pisca) jezik«. U 14. (?) vijeku Španac Marko iz Toleda je ponovo preveo Kur’an na latinski. Prijevod nije tiskan, ali je jedan rukopisni primjerak prijevoda sačuvan u Parizu. Dominikanac Ricoldo iz Montecroce godine 1290. počeo je u Bagdadu prevoditi Kur’an na latinski jezik. Prvi aragonski prijevod Kur’ana, koji je potpuno zagubljen, potječe iz prve polovice 16. vijeka od jednog kršćanskog svećenika Giovan Andrea, za koga europski orijentalisti (Gabrieli i dr.) pišu da je prije bio musliman, po zanimanju pravnik (fakih), po čemu se i zvao Moro et Alfacqui (Al-Fakihi?). Rođen je u španskom gradu Sciativi (Šatiba). Prešao je na kršćanstvo po nagovoru markiza Adesora i po odredbi španskog kralja Ferdinanda i kraljice Izabele. Povjerena mu je zadaća pokrštavanja muslimana Španije, Granade i Aragona. Na nagovor biskupa od Barcelone Mastro Martina Gracia, kao dobar poznavalac arapskog jezika i književnosti, uz suradnju španskih svećenika, napisao je djelo poznato zbog svog protuislamskog zadržaja: »Opera chiamata confusione delia setta Machometana«. U uvodu djela se kaže, da je s arapskog na aragonski preveo čitav zakonik Mora (ili Moriscosa, kako su se tada u nemuslimanskoj Europi nazivali španski Arapi, op. pisca) s njegovim tumačem i sedam knjiga Zune (Sunne) ili corpusa islamske predaje. Djelo je objavljeno u Sevilji na španskom jeziku 1527. Talijanski prijevod djela tiskan je u Mletcima 1545.godine po prevodiocu Domenicu di Gaztelu, tajniku španskog carskog poklisara u Mletcima Don Lope de Soria. Osim spomenutih poznat nam je latinski netiskani prijevod Kur’ana, od koga su sačuvana dva rukopisna prijevoda, i to jedan u Montpellieru, podrietlom iz Albani, a drugi se čuva u Escorialu kod Madrida. Prevodilac je Franjevac Domeni Germano iz Šleske, koji je dugo vremena boravio kao misionar na istoku u Persiji (Kumu, Mešhedu i Isfahanu). Neko vrijeme je bio profesor istočnih jezika u Rimu, odakle se povratio u Španiju u samostan Escorial, gdje je između 1650. i 1655. završio svoj latinski prijevod Kur’ana. U međuvremenu, dok su se objavljivali latinski prijevodi, u Mletcima je godine 1530. po prvi put, u vrlo slaboj opremi, tiskao arapski izvornik Kur’ana Paganirio iz Brescie. Odmah po izlazku uništen je do zadnjeg primjerka po naredbi pape. Potpuni arapski izvornik tiskan je po Abrahamu Hinctkelmannu u Hamburgu 1694. Četiri godine iza toga (1698.) u Padovi je izašao do sada najpotpuniji latinski prijevod Kur’ana, od najvećeg katoličkog islamiste 17. stoljeća Ludovica Marraccia. Orijentalisti Sir Edward Denison Ross, Nallino i Gabrieli Marraccievu latinskom prijevodu Kur’ana pridaju ogromno literarno značenje, kao što u svojim posebnim studijama posvećuju mnogo pažnje ličnosti samog prevodioca.1) ‘) E. Denison Ross »Ludovico Marracci« u »Bulletiu of the Scliool of Oriental Studies, London Institution« sv. 11, 1921, str. 117—123; Carlo Alfonso Nallino; Le fonti arabe monoscritte dell’ opera di Ludovico Marracci sul Corano u »L’ Islam«, II, str. 90—134, Roma 1940, Istituto per P Oriente; G. Gabrieli; »Gli studi orientali e gli ordini religiosi in Italia« u »II pensiero Missionario« br. 3 za rujan 1931, str. 297—313, Unione Missionaria del Clero in Italia, Roma
Marracci, rođen 1612. u Torcigliano, u pokrajini Lucca (Italija), a umro u Rimu 1700., bijaše poznavalac istočnih klasičnih jezika (hebrejskog, sirskog, kaldejskog i arapskog). Zauzimao je različite crkvene položaje za vrijeme papa Klementa VIII. i trojice Inocentija X., XI. i XII. Godine 1691. nakon odobrenja crkvenih vlasti (u studenom 1691.) izađe u Rimu njegovo poznato djelo »Prodromus ad ’refutationem Alcorani« koje je pređhodilo prievodu Kur’ana. U tom djelu Marracci podvrgava kritici učenja islamskog vjerovanja, povlači uzporedbu između islamskih dogmatskih i kršćanskih učenja, po prvi put u Europi na temelju Ebul-Fidaova djela piše Muhamedov životopis pun podvala, grešaka i izvrnutih povijesnih činjenica. Nakon »Prodromusa« Marracci 1698. godine objavljuje svoje životno djelo, na kome je radio oko 40 godina, latinski prijevod Kur’ana u dva svezka pod naslovom: »Alcorani textus universus«.3) U prvom svezku ponovno je tiskan »Prodromus« a drugi sadrži arapski izvornik i latinski prijevod Kur’ana s tumačem, napomenama, bilješkama i kritikom. Marracciev latinski prijevod Kur’ana, štampan u Padovi 1698. u štampari »Seminarii«, u Europi se smatra kao najveći doprinos u razvitku orijentalistike. Sam prevodilac u svom uvodu kaže, da je konsultovao devet rimskih knjižnica, u kojima se služio arapskim rukopisnim djelima. Pri izradi svoga »Prodromusa« i prijevoda služio se u obilnoj mjeri islamskim vjerskim, pravnim, filozofskim, poviesnim i geografskim izvorima na arapskom jeziku i latinskim prijevodima djela islamskih pisaca. Ovdje će biti istaknuti samo neki od njih: tumač (tefsir) Kur’ana »Esrarut-tenzil« od Bejdavije (umro 685. [1286.]), koga prevodilac naziva »Beiđavius«, »Tefsir el-Dželalejn« od Dželaludin Sujutije (umro 911. [1505.]), u Europi poznat pod imenom »Gelaleddinus«, »El- Keššaf« od Zamahšerije (Zamchascerius, umro 538. [1144.]), »Sahihul Buchari« (»ex Sahiho Abbochari«) od Buharije (umro 256. [870.]), »Muruđž-ez-Zeheb« od Mes’udije (Masaudius) , »Alcorani textus universus ex correctioribus Aratoum exempla- ri’hus summa t’ide etque pulcherrimis caracteribus eadenique fide ac pari diliKentia ex arabico idiomate in latinum translatus; apposites unicuique capiti notis atquc refutatione. His omnibus preamissus est Prodromus totum priorem tomum implens..’. auctore Ludovico Marraccio e Consr. Clericorum Retrularium Matris Dei, Innocentii XI gloriosissiniae olim confessario, Patavii, 1698, ex tipographia Seminarii«, (umro 345. [957.]), »Tcrdžemetu akideti ehlissunneti« (Exposi- tione professionis fidei Sonnitarum) od Gazalije (Algazelus Algazel) umro 505 (11.11.) i mnogim drugim arapskim rukopisnim djelima. Od djela arapskih pisaca u latinskom prijevodu služio se: filozofskim priručnikom »An-Nag’Sh« od Ibni Sine (Avicenna) štampan u Rimu 1593., »Geographia Nubiensis« (Roma 1592.) izvadak iz Idrisijina djela, »L’ Historia Saracenica« od Giorgio Atmakina (Almacinusa) i dr. Marraccievo pisanje i tumač Kur’ana nose pečat zagrižljivosti i u njemu se odražava mišljenje tadašnje Europe o Muhamedu i islamu. Sam prevodilac ističe da se već pedeset godina, u nemogućnosti da vodi bitku mačem, bori perom protiv muslimana. Marracci smatra, da je bitka završena, ne bez uspjeha, kako se nadao objavljivanjem djela protiv Kur’ana. Pored štamparskih grešaka Marracđev prijevod, tumač i pisanje karakteriziše obilje netačnosti, nekritičko obrađivanje i neozbiljno zaključivanje. Tako Marracci tumačeći prvi odlomak poglavlja »El-Muzemmil«: »Ja ejjuliel muzzemmilu . ..« (O ti zavijeni u svoj ogrtač) zaključuje, da je Muhamed bio epileptičar i osjednut sotonom. Ne samo da je ta podvala u očitoj protivnosti s povijesno utvrđenim činjenicama, nego se uopće iz spomenutih riječi Kur’ana ne može zaključiti Muhamedova epilepsija, od koje nikada nije patio. Ali ova Marraccieva tvrdnja kao i mnogi njegovi zaključci smatrani su do najnovijega vremena u Europi kao poviesno dokazane istine. Pored prijevoda Kur’ana Marracci je uz suradnju posebnog, od crkvenih vlasti izabranog odbora, radio na arapskom prijevodu Biblije (od 1624.—1671.), koja je izašla u tri svezka pod naslovom: »Biblia sacra Arabica Sacrae Congregationis de Propaganda Fide iussu edita ad usam Ecđesiarum Orientalium, Romae, 1671.«. Dok je Marracci privodio kraju svoje životno djelo, u Europi je misao o pokretanju križarskog rata protiv Turaka, koji su 1683. bili pod Bečom, zadobivala sve više pristalica. Rat se vodio ne samo mačem, nego i perom. Marracciev prijevod i kritika Kur’ana imala je poslužiti tom cilju. Zato on rimsko izdanje »Prodromusa« posvećuje Leopoldu 1., poljskom kralju Ivanu III. i Mletačkoj Republici i ostalim kršćanskim vladarima, koji su radili na progonu Turaka iz Europe. Marracciev latinski prijevod Kur’ana bi ubrzo preveden po D. Nerreteru na njemački i štampan u Nirnbergu 1703., dok je arapski izvornik ponovo štampan u džepnom obliku u Leipzigu 1721. zaslugom R. Cristiani Reinecct S. J. Po uzoru na Marracdev prijevod George Sale prevodi po prvi put Kur’an na engleski jezik 1734. godine, »The Koran Transla- ted«. Po Clauvinu Saleov je prijevod do 1892. g. u Engleskoj doživio 27 izdanja, ali je i nakon te godine još nekoliko puta štampan. Saleovu prievodu prethodila je rasprava o islamu »The preliminary discourse to the Koran« štampana nekoliko puta i kasnije prevedena na arapski, holandski i dva puta na francuski. Osim Saleova prijevoda Kur’an je do 1937. preveden na engleski sedam puta od različitih pisaca, od kojih su trojica muslimani: Rodvvell (The Koran, 1876.), E. H. Palmer (The Kuran, Oxford 1880., 1900. i pučko izdanje 1928.), Mirza Abdul Fazi (The Koran arrahged chronologica.lly and translated, Allahabad, 1900.), Muhamed Ali (The holy Qur’an, Lahore, 1916. i 2. izdanje 1920.),’) Marmaduke Pickthall (The Meanig of the glorius Koran, London, 1930.), Hafiz Ghulam Sarwar (1930.) i R. Bell (The Qur’an Transi. with a critical rearrangement of the Surahs I., Edinburg, 1937.). Od svih prievoda na englezkom najbolji je Palmerov i Muhamed Alijin prievod Kur’ana, kome neki prigovaraju zbog prevodiočeve pripadnosti Ahmadijskom pokretu i posebnih tumačenja u duhu tog pokreta. U Francuskoj, koju od Španije dieli lanac Pirineja, rano u srednjem vijeku pojavio se velik interes za islam. Otuda su mnogi učeni ljudi putovali u naučne svrhe u muslimansku Španiju. Onda nije čudo da je prvi moderni prijevod Kur’ana izašao u Francuskoj od Du Ryera (Paris, 1647.). Prijevod je izašao u doba pape Aleksandra VII., kada je cenzura Sv. Kongregacije bila zabranila u kom bilo obliku ili jeziku objavljivanje Kur’ana. Iza toga je izašlo nekoliko prijevoda, od kojih su najpoznatiji od Kasimirskog (Le Koran, 1840., 1854. i 9. izdanje 1909.) i E. Montet-ov (Le Coran, 1925. i 1929.). Pored prijevoda Eduard Montet, inače profesor istočnih jezika i bivši rektor univerziteta u Ženevi, je na francuskom napisao izbor poglavlja Kur’ana, koji je preveo Silvie Froj na talijanski, pod naslovom »II Corano« (Bari, Laterza 1928.). *) »The Holy Qur’an containing the arabic text with englisli trans- lation and conimentarv by Matilvi Muhammed Ali president Ahmađiyya Anjuman -i- ishaat -i- islam. Lahore, Punjab 1920 — 8″ str. CXLV, 1257. Velika je zasluga njemačkog orijentaliste Fliigela, koji je ugledajući se u Hinckelmanna 1834. (1841.) u Leipzigu štampao arapski izvornik Kur’ana sa svim potrebnim oznakama poglavlja (sureta) i odlomaka (ajeta) »Coranus arabice«1). Flu- gelovo izdanje, koje se s obzirom na oznaku brojeva poglavlja i odlomaka u stanovitoj mjeri razlikuje od istočnih izdanja Kur’ana, služilo je svim kasnijim europskim prevodiocima kod prijevoda Kur’ana. Arapski izvornik, koji je izdao Fliigel štampan je više puta u Europi, naročito Njemačkoj. Na njemačkom jeziku postoji nekoliko prijevoda Kur’ana: S. F. G. Wali! (Der Koran, Halle, 1828.), L. Ullmann (Der Koran, Krefeld, 1862.), Hening (Der Koran), F. Riickert (Der Koran im Auszuge, Frankfurt na Majni, 1888.) i Klamroth (Die ftinfzig altesten Suren des Korans in gereimter deutscher Ubersetzung, Hamburg 1S90.). Najnoviji njemački prijevod s arapskim tekstom potječe od Dra Abdullaha, bivšeg imama berlinske džamije. Po sudu kritičara najbolji je Ullmannov prijevod, koji je u Njemačkoj doživio više izdanja. U novije doba na talijanskom jeziku imamo nekoliko prijevoda Kur’ana, koji su prijevodi iz druge ruke, jer nisu prevedeni s arapskog izvornika. Godine 1912. izašla su na talijanskom jeziku dva prijevoda: A. Franchiev u Milanu i E. Branchiev u Rimu”). U nakladi Ulricha Hoeplia u Milanu (1914.) izašao je arapski tekst i talijanski prijevod od Fracassia, o kome se talijanska i europska kritika vrlo nepovoljno izrazila zbog nedostataka i grešaka, koje je prevodilac napravio. Fracassi se mnogo služio Marraccievim latinskim prijevodom. Prazninu i nedostatke u predhodnim prijevodima ispravio je prof. turskog jezika na Orijentalnom Institutu u Napulju Dr. Luigi Bonelli, koji je s arapskog izvornika preveo Kur’an na talijanski, o kojem se talijanska stručna kritika izrazila, da je to dosad najbolji i najsavjesniji talijanski prijevod. Izrađen na temelju Fliigelova arapskog teksta Bonelliev prijevod, kome prethodi sažet uvod: važnosti, sadržaju, sastavu, hronološkom redu poglavlja odlomaka te izdanjima i prijevodima Kur’ana, izašao je u nakladi Hoeplia u Milanu (prvo izdanje 1929. i drugo ponovno r’) Od istog pisca je djelo; »Concordantiae arabican«, Leipzig, 1842. *) »II Corano, versione tolta direttamnete dal testo arabo da Eugenio Camillo Branchi (Roma, naklada Carra 1912). lako se u naslovu kaže da je djelo prevedeno izravno s arapskog izvornika, to je obični prievod. Pregledano i popravljeno izdanje 1940.) pod naslovom: »11 Co- rano« (Nuova versione letterale italiana). U nakladi iste knjižare izašao je u Milanu 1937. arapski tekst pod naslovom »El-Kur’ ariu ve huve el-huda vel-furkan«. Tekstu prethodi talijanski uvod od Bonellia. Odlomci su označeni brojkama. Na kraju je priložen analitički index i tabela o podudaranju između ajeta po Fliigelu i podjele ajeta po indijskim izdanjima arapskog teksta Kur’ana.
Od slavenskih jezika Kur’an je preveden na ruski, poljski, češki, bosanski i srpski. Na ruski ga je preveo G. Sablukow, čije je treće izdanje izašlo u Kazanu (1907.). Predratni politički prvak ruskih muslimana i predstavnik krimskih muslimana u »Dumi« Ismailbeg Gasprinski je štampao arapski izvornik. Caristička vlada je prije prvog svjetskog rata plijenila neke sure Kur’ana, pa su tako u nekim Mushafima ispala zaplijenjena poglavlja. Na poljskom jeziku izašao je uz djelomičan arapski tekst i djelomičan prijevod izabranih odlomaka Kur’ana koji se odnose na vjerovanje, društveni i higijenski život i ćudoređe pod naslovom ”Wersety z Koranu”. Prijevod je priredio muftija poljskih muslimana Dr. Jakub Sienkiewicz. U ukusnoj opremi djelo je štampano u Državnoj štamprri u Sarajevu 1935.
Na srbski jezik Kur’an je preveo s francuskog Mićo Ljubibratić Hercegovac pod naslovom: »Koran« (Pečatano o trošku zadužbine Ilije Milosavljevića Kolarca, Državna štamparija, Biograd, 1895.). Ljubibratićev srpski jezik je čist i jedar. Na temelju Ljubibratićeva srpskog prijevoda Dr. M. Jovanović-Batut, profesor beogradskog medicinskog fakulteta, napravio je izbor onih odlomaka, koji se odnose na zdravlje, i objavio pod naslovom: »Život, zdravlje, bolest i smrt u Kuranu« (Izdanje higijenskog zavoda u Sarajevu, Državna štamparija, Sarajevo, 1927.).
Šukrija Alagić (umro 1936.), jedan od naših boljih orijentalista, prvi je počeo na bosanski jezik prevoditi s arapskog izvornika Kur’an s tumačem na temelju tefsira glasovitog egipatskog učenjaka Muhamed Rešid Ridaa, koji spada u krug Šejh Muhamedovih učenika. Alagić je za života uspio izdati četiri knjige svoga prijevoda i tumača koje nosi naslov: »El-Kur’anul-Haikimu Kur’an mudri Prijevod i tumač). Posljednjom (IV.) knjigom štampanom u štampariji Josipa Laya u Derventi (1934.). Alagićev je prijevod i tumač obuhvatio Kur’an do šestdesetog ajeta poglavlja »En-Nisa«. Osim toga Alagić je preveo veći dio 30. džuza »Tefsiru Džuz-i-Amme«, koji je na arapskom jeziku napisao Šejh Muhamed Abduhu (Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1933. (1352.). Povodom Alagićeva prijevoda Kur’ana u našoj štampi se razvila kritika, koja je na različit način ocijenila Alagićevu prevodilačku djelatnost (Novi Behar, Hikmet, Gajret, Obzor, Islamski Sviet). Unatoč svim nedostacima Alagić je radio s mnogo spreme i savjesno. Stoga je njegov prijevod, iako nepbosanski čitav Kur’an: Kur-an Časni« (Sarajevo, Tiskara Vrček i dr. 1937.). Uz bosanski prijevod donesen je i arapski tekst, koji je prvotno s potrebnim tumačem i bilješkama na engleskom napisao Muhamed Alija. Muhamed Alijin englezki prijevod je na turski s tumačem i uvodom preveo Omer Riza: »Kurani kerim, turčiime tefsiri« (Istanbul 1934,). Caušević i Pandža su na bosanski preveli Omer Rizaov turski prijevod i tumač. O prijevodu Kur’ana Čaušević-Pandža Glavni odbor El-Hidaje u Sarajevu napisao je u istoimenom listu opsežnu kritiku »Prikaz knjige Kur’an Časni, prijevod i tumač Kur’ana od Hfz. Muhameda Pandže i Džemaluddina Čauševića«, El-Hidaje br. 7—8 g. II., 1937., i Muhamed Pašić: »U čemu se sastoje greške, podvale i potvore Glavnog odbora El-Hidaje u prikazu djela »Kur-an Časni«, El- Hidaje, br. 1. g. II. 1937. i br. 2—3, g. II. 1938.). Težište kritike postavljeno je na Muhamed Alijinu pripadnost Ahmadijskom pokretu. Ubrzo nakon prijevoda Čaušević-Pandža, Hadži Ali Riza Karabeg (umro 1944.) izdao je svoj prijevod Kur’ana: »Kur’an, preveo s arapskog Hadži Ali Riza Karabeg« (Mostar 1937., Štamparija »Prosvjeta«, .1. Karić., Sarajevo). Karabeg je uz prijevod napisao kraći predgovor. Karabegov prijevod, za koji sam prevodilac tvrdi, da je preveden s arapskog izvornika, stvarno je prerada uz neznatne izmjene Ljubibratićeva srpskog prijevoda, iako je Karabeg bio vrlo dobar poznavalac arapskog jezika. To je uostalom mišljenje znanstvene kritike (H. M. Handžič: »Prevod Kur’ana od Hadži Ali Riza Karabega«, El-Hidaje br. 9., g. II. 1938. i Muhamed Pašić: »Moje mišljenje o prijevodu Kur’ana od Hadži-Ali Riza ef. Karabega« o. c.).
Arapski tekst Mushafa je doživio mnogobrojna izdanja u raznim oblicima na Istoku, osobito u Egiptu. Najpoznatije je kairsko državno izdanje Mushafa (Amirijje Bulak 1342. (1925.—- 1926.), oko čijeg se štampanja brinuo poseban odbor poznavalaca Kur’ana. Za našu upotrebu štampani Mushafi su se dobavljali mahom iz Carigrada i Kaira. Prije izuma štampe i kod nas su se širili Mushafi prepisivanjem. U Bosni i Hercegovini se i danas nađe Mushafa pisanih rukom prije nekoliko stotina godina, koji po svom krasnom arapskom pismu predstavljaju remek djela arapske kaligrafske umjetnosti. Jedan takav rukom pisani Mushaf, od koga su se sačuvala 23 džuza, uvezana u korice i ukrašena pozlaćenim reljefnim ornamentima, čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Džuzove je dao načiniti veliki vezir Muhamed-paša Sokolović, te ih uvakufio za svoju džamiju u svom rodnom mjestu u Sokolovićima kod Višegrađa, odakle su preneseni u spomenutu biblioteku 1902. g. Vakufsko ravnateljstvo u Sarajevu je po prvi put pomoću izrađenih klišeja u Sarajevu izdalo arapski tekst Kur’ana, koji je do sada u više hiljada primjeraka izašao u četiri izdanja (posljednje 1944.) i time podmirio domaću potražnju. Znatan dio primjeraka Mushafa, koje je izdalo naše ravnateljstvo vakufa, rasprodan je za muslimansko stanovništvo Krima.
Od izvaneuropskih jezika Kur’an je preveden na perzijski, urdu i japanski jezik.
Na kraju je zanimljivo napomenuti, da svi prevodioci Kur’ana na strane jezike jednodušno priznaju težinu posla i nemogućnost točnog prijevoda zbog klasičnog arapskog stila, u kome je Kur’an Muhamedu (a.s.) objavljen. Montet, jedan od francuskih prevodilaca Kur’ana i izvrstan arabist, u uvodnoj riječi svoga prijevoda piše: »Nakon Marraccia Kur’an je često prevođen. Prijevodi na latinskom, francuskom, engleskom, njemačkom i drugim jezicima su potpuno nejednaki. Jedan od najboljih je engleski prijevod od Palmera, ali svi bez iznimke su mnogo zaostali za arapskim izvornikom. Za prijevod Kur’ana je naročito teško ujediniti eleganciju s tačnošću).
Literatura: Giuseppe Gabrieli; »Gli stiidi orientali e gli ordini religiosi in Italia« u »Ii Pensiero Missionario« g. III. sv. 3. 1931; Carlo AJfonso Nalliito; Le fonti arabe manoscritte dell’ opera di Ludovico Marracci sul Corano* u »Raccolta di scritti editi e inediti« sv. II. str. 90—134, Roma 1940; Nallino »Corano« u »Nuovo Digesto Italiano« sv. IV. str. 242—244. 1938; Nallino; »II Corano Nuova versione letterale italiana con una prefazione e note critico — iilustrative del dott. Luigi Bonelli« u »Raccolta« str. 453—458; Bonelli; »II Corano«, Milano 1940; A. J. Wen- sinek i J. H. Kratners; »Handwbrterbuch des Islam«, Leiden, E. J, Brill, 1941; Theod. Noeldeke; »Cesichte des Qorans, Leipzig 1919; Prof. Dr. Carl Brockelmann; »Geschichte der Arabischer Literatur«, Leiden, E, J. Bril! 1937; Montet; II Corano, Laterza, Bari, 1928; Enno Littnann; »Der Deutsche Beitrag zur Wissenschaft vom vordern Orient« Stuttgart i Berlin, 1942; Fehim SpahoT »Gazi Husrevbegova knjižnica« u »Spomenici Gazi Husrevbegove četiristogođišnjice« str. 74—84; Đurdži Zejdan; »Tarifni adabillugatii-arebijjeh«, Kairo.
Tekst je objavljen 1945. godine u Sarajevu iste godine kad je Mustafa pogubljen od strane “osloboditelja” partizana
Tekst u izvornom obliku možete preuzeti na slijedećem linku: Busuladžić, Mustafa: Prvi prievodi Kur-ana
http://www.bgs.ba/eknjige/images/stories/pdf/Mustafa_Busuladzic-Prvi_prievodi_Kurana.pdf
Priredio za portal Avlija.me: Kenan Sarač
